IZNAD OBLAKA. GROŽNJANSKE IMPRESIJE, dio 2.

Mogao bih ovdje pokušati napisati velike riječi. No riječi su igračke, a igračke traže kreativne, zaigrane i maštovite djevojčice i dječake svih dobnih uzrasta koji igru ne shvaćaju previše ozbiljno i doslovno.

Mogao bih se ponovno prošetati jednom od mnogih uskih grožnjanskih uličica strasti i njihovim neravnim, kamenim kockama stići u samo srce ekstaze.

No, ljudi ne vole pretjerivanja. Ljudi se boje osjećaja.

Puno je ratova, ismijavanja, povreda i zabrana prošlo kroz njihove kosti da bi smjeli duboko udahnuti i tako svježem kisiku dozvoliti da ode dalje i tamo razbudi neke dublje sfere njihovih sadašnjosti. Svašta bi se na putu do tamo moglo pokrenuti. Svašta godinama potiskivano.

Proveo sam u Grožnjanu 5 dana u sobici s malim zelenim prozorom s pogledom na dolinu rijeke Mirne. Vrijeme je bilo prohladno, vjetrovito, jesenje. Grožđe je po okolnim brežuljcima obrano, godina je bila sunčana pa će 2015. iznjedriti vina na koja će biti ponosni istarski umjetnici vina.

Zima poskrivečki polako šalje svoje prve uzdahe zapakirane u hladne vjetrove. Mladi umjetnici su se vratili u svoje gradove i na Grožnjanu prevladava tišina. Mirno je.

Idealno za jutarnji lov na oblake. Trava pod nogama mokra je, a ja ošamućen hiperventilacijom nadahnutom prizorima trčkaram po rubovima ispod zidina grada umjetnika prateći migracije oblaka.

Iznad oblaka sam, a opet, čvrsto s obje noge na tlu. Gore spomenuti vjetar zimskog predznaka poput pastira usmjerava ta bijela bića. Povlači ih, skuplja i razvlači, pušta da se protegnu, pročešljava pomoću njih čuperke šuma po obližnjim brežuljcima. Na trenutak, ali samo na trenutak dobaci do vrha, do Grožnjana, no brzo ih povuče natrag. Prizori se izmjenjuju iz sekunde u sekundu. Motovun na udaljenom brdu na trenutak se vidi, a već sljedeći ga proguta oblak. I tako stalno.

O poeziji se radi. O slavlju.

Svitanje, oblaci, vjetar i tišina.

Bitan je ton. Ton prizora. A on je, kao i sve na i oko Grožnjana, umjetnički. Umjetnički u najpročišćenijem i najčišćem smislu.

Onako potpun, jednostavan, kreativan, zaigran.

Dječji.

Nema tu potrebe za velikim riječima. Igramo se, vjetar i ja. Sami smo u ovoj priči. Sami smo, a opet su na neki čudan način sa mnom svi ljudi koje volim. Koje poznajem, koji me nadahnjuju, za koje znam da bi duboko šutjeli sa mnom da su tu, ozareni prvim zrakama sunca što se probija kroz oblake nad Parenzanom.

Šutjeli bi, jer se pred toliko ljepote može samo šutjeti. I uzdisati.

Duboko, duboko udisati sadašnjost.