GROŽNJAN... mjesto gdje mir počinje

„Ali zato ja, konačno poslije toliko vremena razumijem: pa jasno!

Grožnjan nije tek još jedan ljupki istarski gradić.

Ni govora!! Grožnjan je stanje duha!!!

Grožnjan state of Mind!“

Tako je govorio veliki jazzer Boško Petrović, čiji inicijali BP zvuče i asociraju na njega čak i onima koji nisu nešto pretjerano zainteresirani za jazz. Za njega kažu da je živio glazbu, a svirao život. Boško koji je u Grožnjanu bio konstanta, činjenica, dio grada.

Ono što je Boško Petrović u hrvatskom i svjetskom svijetu jazza, to je Goran Božičević u mirovnom svijetu.

Na tragu vica o razlici između jazzera i rokera (rokeri sviraju 3 akorda pred 10 000 ljudi, a jazzeri 10 000 akorda pred tri čovjeka), slično vrijedi i za mirovni svijet. Povijest pamti velike vojskovođe, nasilnike, diktatore, manipulatore i raznorazne fašistoidne umove.

Jednostavnije je.

Puno je lakše svakome od nas poistovjetiti se s euforijom mržnje, neprijateljstva, osvete, prebacivanja krivnje na druge, nebrige za ugrožene, sebičnošću i samoljubljem. Da, lakše je. Svatko od nas ima taj potencijal i ne treba nam puno da nas preplavi ta strast i potreba da nekoga kaznimo ili okrivimo. Da prebacimo odgovornost.

Potencijal za mir, kao i za jazz, traži trud. Traži strpljivost, frustraciju, konfrontacije, rast, otvorenost, napuštanje iluzija i očekivanja, rad na sebi. Podrazumijeva nesigurnost. Iziskuje Hrabrost.

Zato s punom čašću i zahvalnošću nekoliko godina odlazim na Goranov poziv na Odmak, retreat za mirovne aktiviste iz zemalja bivše Jugoslavije. Dolazim u ulozi psihoterapeuta, kao osoba koja će nježnom interakcijom usmjeriti smjernice prisutnih mirovnih aktivista natrag prema samima sebi. Jer, upravo sebe najčešće zaboravljaju ti snažni i uporni ljudi dok se trude da ne ostave same one koje su svi odbacili. Odmak je zamišljen kao mjesto susreta mirovnjaka i aktivista sa samima sobom i s ljudima koji su u sličnoj situaciji, no u jednom sasvim drugačijem ozračju i atmosferi.

Odmak poziva na odmor i tu je Grožnjan savršena kulisa. Iako, kada tek dođu, svi sudionici dolaze sa svojim umorima i potencijalnim poslovnim planovima, kroz dan ili dva grad ih uzima k sebi, na način da ih, htjeli, ne htjeli, opusti. Jer, Grožnjan je, čak i u jesen, kada vjetar zna ozbiljno razbucati ulice grada umjetnika, pitom i miran. Grožnjan razbuđuje. Poziva te da se izgubiš u tim njegovim vijugavim labirintima od ulica, da se, kada ponovno ugledaš mjesto odakle si krenuo, vratiš nekako svježiji, jednostavniji, opušteniji, slobodniji od vremena i moranja.

Dolaze u njega i u listopadu grupe turista. Dolaze, prolaze i odlaze.

Ja sam ponovno imao priliku da ostanem. 5 dana na prošlotjednom Odmaku ponovno me podsjetilo o čemu je govorio BP na početku ovog teksta. Grožnjan `state of Mind`!!!

Nijedna rečenica bolje ne zaokružuje ono što osjećam na Grožnjanu.

Na Grožnjanu moraš ostati dan ili dva da ga osjetiš.

I dok sam prijašnjih godina u dobrom društvu često dočekivao svitanja, ove sam godine ranije odlazio spavati i budio se ranije da bi mogao uživati ta čarobna jutra nad dolinom rijeke Mirne. Pogled prema Motovunu, sunce koje izlazi nad Parenzzanom, oblaci koji se igraju lovice oko istarskih brežuljaka i brda, simfonija za svjetlost, sjene, oblake, mirise i tišinu.

Teško je tu išta opisati riječima. Niti fotke tu ne mogu prenijeti poruku. Prave se stvari događaju u tišini. U onom preplavljujućem zanosu dok ispred sebe gledaš upravo nevjerojatan prizor oblaka koji se prelijeva preko zelene šume. Ekstaza čvrsto ukorijenjena u stajanju na svojim nogama.

Šesti sam puta u Grožnjanu i znam što me čeka. Svaki je puta do sada bilo isto. Posebno, nadahnjujuće, nevjerojatno, najosobnije moguće. Svaki sam se puta osjećao doma. Baš svaki.

I opet dolazim i sve se ponavlja. Ništa nije izgubilo na snazi, iako je ljeto gotovo, a mladi, kreativni umjetnici su utihnuli.

Tišina je ono što se broji. Tišina jutra i večeri, kada turisti prolaznici prođu svoj opušteni marš kroz grad.

Tišina prisutnosti. Tišina pripadanja.

I opet ista priča. Zahvalnost Goranu da me i ove godine pozvao. Zahvalnost moga najautentičnijeg bića. Onog unutrašnjeg centra, središta, izvornog izvora. Ne uspijevam mu to prenijeti riječima. Izgovaram te riječi, no nedostaje eksplozije koju osjećam. Nije to euforična eksplozija. Nije to onaj dio mene koji se lako fascinira i još lakše prepusti fantazijama i oduševljenjima. Nikada nisam bio uzemljenije prisutan i iskrenije zahvalan. Polagan, svjestan. Budan.

I kada nema umjetnika da glume, plešu, sviraju, slikaju, fotkaju, oblikuju, stvaraju ( a u Grožnjanu je nemoguće da ih nema čak i usred najhladnije zime jer mnogi tamo žive), Grožnjan diše umjetnošću. Jer, Grožnjan je umjetnost.

Kažu da umjetnik stvara ono što mu nedostaje, a stvoriti ljubav, to je prava umjetnost. Upravo ta riječ, ljubav, na koju sam naišao u jednom izlogu, napisanu na lampi, nekako najviše paše. Znam dobro da je zloupotrebljavana, patetizirana, opterećena, prezasićena, umorna i klišeizirana, no baš ta riječ, ljubav, u Grožnjanu živi, diše i prihvaća.

Ta riječ najveći je poklon koji Grožnjan može dati umornim mirovnim radnicima s kojima sam se imao čast susresti na prošlotjednom Odmaku.

I možda je neki od njih neće prepoznati, proglasit će me patetičnim ako pročitaju ovaj tekst, no duboko u sebi, znam da znaju o čemu pišem.

BP je mrtav, no ostaje svakog ljeta u Grožnjanu njemu u čast jazz festival `Jazz is back-BP`.

GB je živ i mirovni i ne samo mirovni svijet može biti zahvalan na tome. GB je živ i, iako se ponekad, u zimskoj samoći grožnjanskog brda, pita jesu li najbolji dani njegove mirovne svirke iza njega, i sada preostaju samo mrvice i sjećanja na neke davne dane kada su teme bile jasnije, a improvizacije strastvenije, dan nakon što sam se vratio iz Istre i pozdravio se na autobusnoj stanici s njim, osjećam mir u vezi njega. Zrele godine kojima polagano prilazi imaju potencijal za zrelu i opuštenu svirku koja odzvanja i rezonira u bićima nadolazećih neiskusnih mladih, željnih autentičnih učitelja.

Zato ne dvojim koliko je važno da jedni nađu put do drugih. Jer, mir nije samo ekstrem u odnosu na rat. Ta uskogrudnost i isključivost ograničenih mora da bude prevaziđena kako bi konačno ugledali sve te bolne rovove, bodljikave žice i bojna polja svugdje oko nas u dnevnim boravcima, saborskim klupama, školskim učionicama i TV vijestima.

Mir je, jednom riječju, Grožnjan, a tko će nam to bolje posvjedočiti od Gorana koji na Grožnjanu živi.