CJELOVITOST. S UNUČEM NA PROPUTOVANJU GEŠTALT PSIHOTERAPIJSIM BESPUĆIMA, PART 5.

Kažu za geštalt psihoterapiju da čovjeku pristupa na holistički način. To mi zvuči tako new age sektaški.

Stvar je, kako je ja shvaćam, neusporedivo manje dramatična. Izraz holistički možda povlači za sobom neke mistične konotacije i nadriduhovnost, no radi se o ideji da je čovjek cjelovito biće, sastavljeno od osjeta, emocija, kognicije i tijela.

Ok. No što je tu potrebno posebno naglašavati. Kao da kažeš da je čovjek biće sačinjeno od ruku, nogu, očiju…

Da je čovjek cjelovito biće to znači da je kao takav puno više od zbroja svih dijelova. Svaki zasebni dio funkcionira kao dio cjeline. Promjena na jednom dijelu dovodi do promjene u cjelini.

Meni ovo zvuči poput nekih dosadnih logičkih formula.

Radi se o teorijskom kontekstu, no on ima veliki utjecaj na pristup čovjeku. Najbolji primjer imaš u zapadnoj medicini gdje se liječe pojedini dijelovi tijela kao da se radi o odvojenim entitetima.

Što hoćeš reći?

U duhu holističkog pristupa, ne liječiš nečiju ruku, nogu ili glavu, nego liječiš konkretnu osobu.

A ono što čini osobu mogućom su svi ti gore nabrojani dijelovi?

Da.

Nisam siguran da mi ovo do kraja drži vodu. Nije li činjenica da čovjek može bez ruke, noge ili nekog drugog dijela tijela?

Može, no i taj nedostatak ostavit će posljedicu na cijelu osobu.

Stvar je u pristupu. Možeš odvojeno promatrati određeni simptom ili možeš simptom promatrati u kontekstu cijele osobe. I ne samo osobe, nego i okoline u kojoj se osoba nalazi. Jer, mi ne postojimo izvan konteksta.

Kako je uopće došlo do tog holističkog pristupa?

Priča započinje s cijenjenom psihoanalitičarkom Karen Horney, jednom od pionirki psihoanalize. Dakle, radi se o dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća.

Zamišljam da nije bilo lako biti žena u tim krugovima u to doba.

Ona je prva koja je pisala o feminističkoj psihologiji, kritizirajući istraživanja rađena iz muške perspektive, u kojima se muškarca postavlja kao normu.

Zanimljivo.

Kako god bilo, ona je vrlo brzo izrazila nezadovoljstvo strogom i ortodoksnom psihoanalitičkom zajednicom, što ju je dovelo do odvajanja od Freudove psihologije.

I kako je došlo do holizma?

Ona je ta koja je svoju teoriju ličnosti utemeljila na ideji cjelovite ličnosti, promatrajući čovjeka kao holističko biće, ne praveći razliku između tijela i uma, pojedinca i okoline, konstruktivnog i destruktivnog, naglašavajući i međukulturne i međudruštvene razlike.

Kako to konkretno izgleda?

U terapiji se bavila cjelokupnom ličnosti pacijenta.

Što to znači?

Uzimala je u obzir čovjekove fizičke i psihološke osobine, socijalne i duhovne karakteristike, kao i utjecaj kulture u kojoj se osoba nalazi.

Imam dojam da takav stav ozbiljno odvlači od ideje da je osoba psihoanalitičara ta koja zna kako se pacijent treba ponašati da bi bio zdrav i normalan.

Možda su `zdrav` i `normalan` preteške riječi, no čini mi se da stoji tvoja opaska. Jer, kada počneš sagledavati osobu u sociološkom kontekstu, mijenjaju se perspektive. Tada nužno napuštam svoj kulturalni ekskluzivizam ispravnosti i otvaraš se situaciji.

Ne bi me čudilo da kršćanski koncept apsolutne istine ima dubinski utjecaj na um zapadnjaka.

Kršćanstvo, ma što mislili o tome, ima ogroman utjecaj na naše načine razmišljanja i zanimljivo je gledati na stvar iz te perspektive.

Iako se radi o velikom broju Židova među pionirima psihoanalize.

Ok. Možemo proširiti tezu na priču o izvorima u judaističkom monoteizmu gdje Jahve postaje jedini bog.

No da se vratim na Horney. Karen je s kolegama osnovala tzv. neo-freudovsku disciplinu koja u fokus interesa stavlja samorealizaciju čovjeka kao pojedinca.

Opet new age?

Jebao te new age.

Ok. Sorry. Samorealizacija? To već poziva na neke ozbiljnije pretumbacije u doživljaju čovjeka. Lako je bilo pristupiti psihoanalizi iz perspektive „ti ne znaš, pa ću ti ja stručnjak objasniti što trebaš raditi da to bude ispravno“. No što ako je osoba sama u startu programirana da zna?!

Horney je polazila od optimističke filozofije čovjeka smatrajući da je čovjek po svojoj prirodi konstruktivan. Destruktivnost je posljedica poteškoća s kojima se suočava.

To bi značilo da djeca nisu divljaci koje treba preodgojiti, nego prirodna i autentična bića kojima je kroz podršku i ljubav potrebno pomoći da razviju svoj zdravi i vitalni potencijal?

Da! Tada odgoj više nije preoblikovanje ili prilagođavanje, nego razvijanje. Radi se o prirodnom procesu.

I to upravo kroz prizmu cjelovitosti.

Ne bi li holistički pristup čovjeku donio i određene promjene u pristupu odgoja i obrazovanja djece?

Naše škole, iz moje perspektive gledanja, prenaglašeno su intelektualno podržavajuće. Odgajamo generacije djece u atmosferi tjelesnog atrofiranja.

Možeš li zamisliti da se djecu već od 7 godina uči da mirno, većinom u tišini, sjede u klupi i rade što im se kaže. U zapadnoj kulturi tijelo je često omalovaženo. Tijelo je glupo. Sportovi su glupi. Naravno da ovo nije stav svih ljudi, no čini mi se da postoji određena nezanemariva količina ljudi koja polazi od ovih postavki. Iz moje je perspektive to vrlo ograničavajuće i opasno.

Što je tu opasno?

Propušta se vidjeti narav čovjeka. A to je upravo ta gore spominjana cjelovitost. Ono što se zanemaruje je povezanost između tijela i uma. Uči se pokretom, osjeća se kroz tijelo. Tijelo je perceptivni ulaz kroz naša osjetila.

Možemo mi živjeti u svijetu uma, no niti uma nema bez tijela.

A zadatak je, da bismo, bili živi, da bismo postojali u sadašnjosti, da se vratimo u tijelo.

Da prestanemo omalovažavati tijelo. Da ga prepoznamo kao svoj dom. Da ga vidimo kao ključan dio cjeline. Isto kao i um, osjetila i emocije.

No što ako se tijelo prenaglasi?

Podsjeća na zakon akcije i reakcije. Što je veći pritisak s jedne strane, javlja se istovjetna potreba s druge strane.

Važno je prepoznati ekstreme. Kult tijela, koji se s druge strane razvija kroz modnu industriju, prenaglašavanje vanjskog izgleda i karikaturalno svođenje osobe na površnost fizičkog dojma, na identičan način, kao i intelektualno prenaglašavanje, narušavaju sklad cjelovitosti.

Što bi to značilo za čovjeka iz perspektive cjelovitosti?

Zadatak bi bio da prepozna svoje potrebe na svim poljima kao jednako važne i jednako bitne za funkcioniranje.

Dobra ugođenost i pristup sebi kao cjelovitom biću omogućuju svjesnost i prisutnost u konkretnoj situaciji, u ovdje i sada, bez koje, na kraju krajeva, niti ne postojimo.