KRATAK UVOD U RANJIVOST. S UNUČEM NA PROPUTOVANJU PSIHOTERAPIJSKIM BESPUĆIMA. PART 4

„Jer ne vjerujem u to što pričam,

već dugo riječi koje govorim

samo su buka…“

Da, da, sad ćeš me početi zajebavati od samog početka.

Samo pjevam tebi poznatu pjesmu. Što ima loše u tome?

Kako ono ide refren te pjesme:

„i ako si slab, budi slab,

raskrili ruke

i sakri se duboko u šumu

u najdublji hlad“

Priča o slabosti.

I ranjivosti.

Nisu li to sinonimi?

Ne slažem se s tim.

Nije li ranjivost naša slabost?

U redu je biti slab kada se tako osjećaš, i činjenica je da smo ranjivi kada smo slabi, no ranjivost u sebi sadrži i jednu sasvim gotovo pa suprotnu dimenziju, vrlo važnu za psihoterapijski proces.

A to je?

Pjesma 2x2 od Pipsa, koju smo gore citirali, kaže „sakrij se“. Ono što psihoterapija uči je, u redu je sakriti se, no ljepota je u otkrivanju da se možeš i „otkriti“. Pokazati se i sebi i drugima. Usuditi se biti ranjiv.

Nije li to potencijalno za nas kontraproduktivno?

Biti ranjiv na pravom mjestu u pravo vrijeme pred pravim ljudima… e to je umijeće.

Hoćeš reći da je poželjno ne izlagati se pred bilo kime?

Naravno. Stvar je intimnosti i osjećaja podrške od druge osobe.

Važno je imati te važne, druge osobe. Važno je imati mjesto gdje se usudimo biti ranjivi.

Što znači za tebe biti ranjiv?

Priznati ono čega se stidimo. Prihvatiti svoju nesavršenost, svoje pogreške, svoje strahove. Usuditi se biti ono što jesmo. Pokazati se, izaći pred oči druge osobe i reći:

„Ovo sam ja“.

Zvuči kao da treba puno hrabrosti za to?

Slažem se da ranjivost traži hrabrost. I zato nikako nije istoznačnica sa slabošću.

Ima smisla.

No važno je ne okrenuti svoju ranjivost protiv sebe. Ne bacati biserje pred svinje.

Pričaš o važnim drugima. Pretpostavljam da govoriš o ljudima kojima je stalo do nas. Ne krije li se tu i potencijalna zamka? Većina nas je naučena da u djetinjstvu, kada nam je bilo teško, dobije utjehu u smislu „bit će sve u redu“, „nemoj plakati“ i slično. Neće li nas pravi prijatelji, upravo kroz potrebu da nas podrže i utješe, zaustaviti u proživljavanju naše boli, tuge ili slabosti?

Prijatelji će to često učiniti. I to je zadatak prijatelja, da budu tu da se oslonimo na njih kada smo slabi. No postoji i jedna sasvim drugačija i važna dimenzija, kojom se bavi psihoterapija. A to je poticaj i podrška da se ne pobjegne i ne odustane od onoga što nas čini ranjivima. Da uđemo u taj osjećaj, da ga rastvorimo, upoznamo neugodu koja nas plaši. Da se usudimo proživjeti ono od čega godinama bježimo.

Tada se događa promjena, tada učimo i rastemo.

Pretpostavljam da to podrazumijeva terapeuta koji je sposoban podnijeti taj teret.

Rekao bih da se ne radi o preuzimanju tuđeg tereta. Zadatak je terapeuta da bude uz ring, a ne da zamijeni osobu u ringu. Tu sam da te podržim, motiviram, da budem uz tebe, sasvim, sasvim blizu, da osjetiš moju energiju, da osjetiš da sam i sam to prošao i da je u redu bojati se, no da unatoč strahu, ostaneš na nogama. Tu sam da znaš da nisi sam. Da postoji netko nasuprot ili pored tebe kome je stalo. Kome je iskreno stalo.

Tu sam da ti, po potrebi, budem sparing partner, tu sam da te osnažim i pomognem kako da otkriješ svoje vlastite snage. Nisam tu da ti budem uzor, nedodirljivo božanstvo, model koji treba oponašati, netko koga treba zadovoljiti ili mu se svidjeti.

Moj je zadatak da podržim ono što je u kod tebe potrebno podržati i da frustriram ono što treba frustrirati i da to dvoje ne zamijenim.

O tebi je riječ. Ja sam ja, ti si ti, i nismo tu da ispunjavamo jedni drugima očekivanja.

Možeš biti što god jesi. Što god želiš biti. Ne moraš ići tamo gdje te boli, gdje je otpor jak, no moj je zadatak da ti pomognem da osvijestiš i da možeš suočiti se. Da je strah puno manje opasan nego što se čini.

Da je biti ranjivima, puno ljudskije od hrpe sranja kojima manipuliramo i omalovažavamo sami sebe.

Previše vitalne i prekrasne energije svakodnevno bacamo u vjetar jer se bojimo biti ranjivi.

Zvuči kao da podučavaš Energy management.

Na neki način da.

Umijeće postojanja.

Vrtimo se u krug i iznova dolazimo na isto. No ljepota je u tome da, ma koliko puta ponavljali to „umijeće postojanja“, svaki puta ta krilatica dobiva neko novije, svježije značenje.

Nadogradnja.

To je ljepota igre, ta spontanost neopterećenost i sloboda da ponavljaš, a da opet uživaš kao da je prvi puta.

Život u sadašnjosti.

Svjesnost. Budnost. Nepodnošljiva lakoća postojanja.

„ A ja stojim i gledam se kako postojim“.

Može. Neka Rundekova bude zadnja.

„I ti stojiš i gledaš se kako postojiš“.