GE...WTF...ŠTALT?! S UNUČEM NA PROPUTOVANJU PSIHOTERAPIJSKIM BESPUĆIMA. PART 3
Geštalt.
Ah, geštalt.
Jesi spreman za taj izazov?
Iskreno ne znam. Imam osjećaj da mi ta riječ, ta pomalo gruba njemačka riječ, predstavlja najsnažniju prepreku. Čini mi se kao da je taj pojam strogi sudac koji odlučuje hoću li nastaviti s ovim dijalozima ili odustati već nakon prva dva zapisa.
Kako je došlo do tog pritiska?
Želim objasniti. Cijelo vrijeme želim ljudima oko sebe objasniti. Koliko mi znači i zašto vjerujem u tu priču.
Gotovo da mogu osjetiti miris znoja očekivanja koji sam si nametnuo ovdje.
Ma tko jebe pojam geštalt. Ionako ne postoji tako nešto kao što je geštalt.
To je samo jedna nadobudna ideja.
Ljudi vole komplicirane i pomalo mistične izraze.
Pomišljam na sindrom rock pjevača. Daj mi kreveljenja, preglasnu gestikulaciju, naglašenu artikulaciju. Pojačaj efekt posebnosti do jaja. Tako je i s geštaltom. Ako je nejasno, posebno, nedokučivo, mora da vrijedi. Važna je predstava. Važna je reklama. Prezentacija. Glumatanje. Bullshit.
Zvuči tako djetinjasto i egocentrično.
Čini se da je upravo to. A za mene je upravo najsnažniji geštalt argument prekidanje tog lažnog prekenjanog svijeta. Poziv na autentičnost.
A da, u duhu rečenoga, prestanemo s ovim sranjem i vratimo se tvojem doživljaju? Jebeš stručne izraze i tumačenja. Što tebi znači geštalt?
Geštalt je za mene platforma, koncept, početak istraživanja. Temelj. Ili, kako bi to sam Fritz Perls, jedan od idejnih začetnika same geštalt psihoterapije rekao, „geštalt psihoterapija je jedina egzistencijalna filozofija koja stoji na svojim nogama“.
Dodatno kompliciraš.
Kada sam se prvi puta susreo s geštalt psihoterapijom, pojma nisam imao o čemu se radi. Nisam čak niti imao poriv da otkrijem idejnu pozadinu. Kada sam došao na uvodnu, selekcijsku radionicu za buduću četverogodišnju edukaciju, došao je red na mene da radim na nekom svom problemu. Na osnovu tog rada dvoje učitelja, iskusnih psihoterapeuta, trebalo je odlučiti o tome imam li potencijal za ovu priču ili ne. Kako mi je psihoterapija godinama prije bila zanimljiva, imao sam razrađen odgovo zašto živim ovako ili onako, zašto mi se ovo događa, koji su uzroci ovih ili onih oblika mojeg ponašanja. Tada me je Zora, moja The geštalt učiteljica, pitala, što osjećam.
Da se razumijemo, pitanje je to koje postavlja svaki geštalt početnik. Oko tog se pitanja vrti veliki dio psihoterapijske intervencije. Zaista zvuči klišeizirano, no upravo ispod, u načinu i trenutku izgovaranja, krije se geštalt priča.
Intuitivno, imao sam osjećao da me vidi. Ispod svih mojih debelih zaštitnih zidova, strahova, manipulacija i sabotaža, osjetio sam da je tu sa mnom, da svojom prisutnošću poziva onaj najautentičniji dio mene.
Taj doživljaj, krajnje iskren i trenutan, bio je dovoljan da shvatim da je geštalt ono što mi treba. Jer ja u tom trenutku nisam emocionalno osjećao ništa. Toliko sam bio racionalno otupljen. Osvijestio sam koliko su mi teorije pomogle da izbjegnem konkretnu emociju, tugu, bol, ljutnju ili što je već bilo duboko zakopano.
Proživio sam viziju doma. Konačno sam našao sklonište od samoće. Osjećao sam se kao egzilant koji je otkrio sličnomišljenike, ili, što je puno važnije, mudre, žive i kreativne ljude od kojih mogu učiti. Osjećao sam kao da sam konačno našao mjesto gdje pripadam.
Zvuči kao da se radilo o ljubavi na prvi pogled.
Da se razumijemo, ja imam ozbiljnu sklonost koketiziranju s patetikom. I baš na kraju te prve uvodne geštalt vikend radionice, rekao sam Zori i Ulrichu, mojim geštalt učiteljima, da ih volim. Cura koja je sjedila pored mene ispravila me, kako sam pričao na engleskom, da nije „love“ nego „like“. No ja nisam pričao o sviđanju. Duboko i iskreno sam osjećao ljubav.
Pročitao sam prije toga puno knjiga različitih mudrih ljudi, upoznao neke kreativne i zanimljive ljude, hodao besmislenim cestama u besmislenim noćnim satima po nekada i krajnje nepodnošljivim vremenskim uvjetima. No moj susret s geštaltom tog prvog vikenda donio je jednu sasvim intuitivnu vrstu mira i osjećaja da sam stigao. Iskustvo je to koje nikada neću pokušavati do kraja objasniti jer znam da su riječi tu stvarno jako ograničene.
Kao što je i slučaj sa samim pokušajem da riječima objasnim što bi geštalt sve mogao biti.
I već vidim kuda ovo vodi, ka tvojim vjerojatno najponavljanijim i najcitiranijim rečenicama, od Alana Wattsa:
„Pokušate li tekućicu uhvatiti u vjedro, jasno je da je ne razumijete i da ćete uvijek ostati razočarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekućicom. Da biste `imali` tekućicu, morate je pustiti, i dopustiti joj da teče. Isto vrijedi i za život, i za Boga.“
Nema se tu što za dodati, osim:
„Isto vrijedi i za geštalt. I za zen, jazz, trčanje, planinarenje…
Ples pet ritmova.
Definitivno.
Opet smo završili u tisuću i jednoj digresiji.
Ja nemam problema s tim. A ti?
Zabavnije je. Na taj način prevladava opušteniji stil pa ima više prostora za zajebanciju.
Mnogo si vulgaran za jednog plišanog medvjedića.
Nemoj, molim te, na mene prebacivati svoju nesigurnost oko toga jesi li uspio ili nisi prevladati blokadu oko pojma geštalt. I? Jesi li? Usudiš li se nakon ovoga povjerovati da je ovo dovoljno, znajući da je toliko toga još moglo biti rečeno?
Saznat ćemo ako nakon ovog trećeg zapisa nastane i četvrti.
Iskreno me zanima. Znam te i znam tvoju radikalnu kritičnost. Kada padne energija, dok budeš sutra ovo gledao u nekom drugom kontekstu, baš me zanima hoćeš li nastaviti.
Za sada je dobro. Samo neka teče. Ionako mi je nova životna ideološka postavka ta da bi perfekcionizam, čak i kada bi bio moguć, bio tako očajno dosadan.
A ne želimo dosadu.
Da sam htio dosadu, pisao bih ovdje o tome kako pojam geštalt znači `obrazac, cjelinu, konfiguraciju`, da je taj pojam u suvremenu filozofiju uveo austrijanac Christian von Ehrenfels u svom djelu `O kvaliteti geštalta` iz 1890. godine i da je prema njemu geštalt `fizička cjelina koju čini struktura perceptivnog polja` i da je njegova revolucionarna ideja bila da `analiza elemenata ne omogućuje dobivanje novog znanja, već naša svjesnost formira cjelovite jedinice odnosno geštalte.`
Ok. Shvatio sam. Pravo je mjesto da ovo prekinem, prije nego rastjeraš i mene, svojeg jedinog supatnika u ovom literarnom zločinu.
Opet teške riječi. Fali nam lakoće i prozračnosti.
Zato je dobro da stanemo. Prije nego ne postane kasno.
Meni odgovara.
Važno je samo da ne pročitaš ovaj zapis ponovno jer sumnjam da će išta ostati od njega ako to napraviš.
Ali kako ću onda…
Nemoj čitati zapis. Ponovi za mnom: neću ponovno pročitati ovaj zapis.
Laku noć.
To je već bolje. U nadi da ćemo se ponovno družiti u četvrtom zapisu. To će biti ujedno i dokaz jesi li me poslušao i nisi pročitao ovo, ili si pročitao i time, prognoziram, odustao od nastavka pisanja ove priče.
Prejudiciraš mnogo.
Laku noć.