TKO SE BOJI PSIHOTERAPIJE JOŠ? S UNUČEM NA PROPUTOVANJU PSIHOTERAPIJSKIM BESPUĆIMA. PART 2.

Geštalt psihoterapija. Moram ti odmah na početku priznati da je to za mene jednadžba s dvije nepoznanice.

To je realnost. Za psihoterapiju je većina ljudi čula, no uglavnom imaju neke sjene značenja i naučenih predrasuda. Geštalt, iskreno, i meni, danas nakon puno godina u toj priči, i dalje zvuči jednako kompleksno i izazovno. Kako je tek ljudima koji pojma nemaju o istome?

Čini mi se da je dobar start da krenemo s širim pojmom.

Psihoterapija.

Točno.

Kako tebi zvuči ta riječ?

Odbojno. Teško. mučno. Strogo. Zastrašujuće. Pomišljam na elektrošokove, rigidnost, zapovijedi, bijele kute, ukočena lica stručnjaka dok šute i analiziraju žrtve nasuprot sebe, igranje bogova, definiranje istina.

Uf. Dođe mi da odmah pobjegnem. Puno si ti tu općenitih predrasuda o psihoterapiji nabrojao. I meni je taj pojam pomalo težak i stran. Zagušljiv i strog. Mnogo previše je naparfemiran smradom bolesti. Mnogo previše. Na sreću, priča se ipak kroz povijest razvijala i približavala izvoru življenja. No mnogi to, nažalost, ne znaju.

Što misliš koje su najveće predrasude o psihoterapiji?

Da je to nešto na što su prisiljeni ići nenormalni?

Tako priča najčešće počinje. Psihoterapija je za luđake. Za slabiće koji se ne mogu nositi sa izazovima svijeta oko sebe.

„Koliko sam samo nisko pao kada moram dolaziti na psihoterapiju“, rekao mi je jedan mladić.

Zaista, mnoge je stid priznati da idu na psihoterapiju. Kao da imaš kugu, kao da javno priznaješ da nisi normalan.

Treba mi terapija za psihu, psihoterapija. Stvarno nakaradno zvuči. Ne razumijem, a što je drugo psihoterapija?

Ako ću iskreno, prvo što mi pada je riječ igralište. Vježbalište, proba, učionica.

Što s time želiš reći?

Ono što ja smatram pod onim što se po meni nespretno naziva psihoterapijom ima puno više veze sa zdravljem nego sa bolešću. Moja polazišna točka je da se većina nas rađa sposobna biti odgovornima, budnima i živima. No tako malo ljudi susrećem oko sebe koji to stvarno jesu. Često mi moj život i život ljudi oko mene liči na jedan uglavnom monoton i dosadan san, pun pravila i naučenih refleksnih reakcija. Preuzimamo odgovornost za ono za što ne možemo biti odgovorni, a izbjegavamo biti odgovorni za ono što ovisi o nama. Stvarno ružan san. No upravo psihoterapija nudi priliku da, ako već moramo sanjati, postanemo lucidni sanjači.

Što je to, lucidni snovi?

Lucidni snovi su oni snovi u kojima je osoba svjesna da sanja. I čak, kod vještijih, osoba može upravljati svojim snovima.

Ako te još uvijek pratim, to bi značilo da je važno prihvatiti da mi ne upravljamo svojim snom, koji smo navikli nazivati životom?

Da. Promjena je nemoguća dok pokušavamo ispraviti san. Mučimo se, borimo se, osjećamo se loše jer se nikako ne uspijevamo uklopiti. Uvijek nešto fali, nikada nije dovoljno dobro. San koji živimo sulud je i pun potpuno nemogućih očekivanja i pritisaka. I što se više trudimo, više se trošimo i više ludujemo i sve smo jadniji i izgubljeniji.

Što nam je činiti?

Shvatiti da sanjamo. Postati svjesni da sanjamo. Da nismo sami izabrali san.

Potrebno je stati. Prestati trošiti svoju energiju na hranjenje nesvjesnog sna.

Potrebno je naučiti ništa ne raditi.

Nije li to čovjeku najteža stvar? Kraj toliko sadržaja i podražaja?

Da. Čak i oni koji se trude stati, promašuju, jer je zadatak stati bez truda, bez napora, bez moranja.

Zadatak je probuditi se i prihvatiti što god jest u tom trenutku.

Hm.

Znaš li koja je razlika između prosvijetljenih i neprosvijetljenih? Razlika je u tome što neprosvijetljeni ne znaju da razlike nema.

Zabavna igra riječima.

Je. Pogađa točno tamo posred polja o kojemu govori pjesnik Rumi:

„Daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje.

Tamo ćemo se naći.“

Podsjeća na „Tamo me čekaj, gdje ribe jedu avanturiste“ by pips, chips & videoclips.

Za mene je psihoterapija upravo to mjesto, tamo, gdje ribe jedu avanturiste, to polje, daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, daleko, daleko od potrebe za istinom i značenjem.

U duhu one „kada nešto proživiš, tada znaš“?

Točno to. Tu se krije srž geštalt psihoterapije.

Podsjeća me to na priču Josepha Campbella, velikog istraživača mitova, kako je često na raznoraznim međureligijskim skupovima nailazio na svećenike, teologe i teoretičare iz različitih religija koji nisu mogli naći zajednički jezik s onima iz druge religije. Ostajali su skučeni u svojoj dogmi, svoj apsolutnoj istini, u svome krugu koji je isključivao one druge.

To nije bio slučaj s redovnicima, s onima koji su prakticirali svoju duhovnost. Oni su uglavnom poznavali to mjesto s druge strane riječi, istina i značenja, i prepoznavali su se jedni u drugima, ma o kojoj se ideološkoj postavci radilo.

Iz te perspektive, čini mi se iluzornim pokušati objasniti psihoterapiju. Gotovo da se usuđujem taj pokušaj nazvati svetogrđem.

Hoćeš reći da mi na kraju ovog dijela neće biti puno jasnije što psihoterapija jest.

Točno tako. Istovremeno, potpuno netočno.

O slatki, preslatki paradokše.

Tko umije dokučiti paradoks, ima odlične predispozicije za svjesnost. Jer paradoks olakšava izlazak iz skučenosti umne stvarnosti.

Kakva je to umna stvarnost?

To je stvarnost definirana riječima. Ljudi često zaboravljaju da su riječi samo simboli, a ne i zamjena za stvarnost. Često imam osjećaj da smo mi na zapadu toliko zastranili u tom smjeru da od pojma propuštamo doživjeti samu stvar.

Jel to ono kada pokušavaš nekome tko je nije probao, objasniti okus lubenice?

Točno. Možeš upotrijebiti sve metafore i usporedbe, no što će ti sve te uzaludne riječi jer znaš da se nikada nećeš približiti osjećaju koji imaš kada naiđeš na savršeno sočan komad.

No ako toj osobi daš komad, to je onda to.

Na primjeru lubenice, prevedeno u psihoterapiju, hoćeš reći da je potrebno…

Iskusiti.

Zagristi to iskustvo, otvoriti se.

Malo ti je preteška slika. Jer lubenica je kraljica slasti i osvježenja, a psihoterapija je, pretpostavljam, dosta često vrlo neugodna.

Ok. Lubenica je samo ekstreman primjer. Znam da ti je to teško, no možeš sada otpustiti tu sliku.

Slažem se da psihoterapija, među ostalim, sadrži i svoju neugodnu komponentu.

Jako mi se svidjela rečenica kojom je Brene Brown na prvom satu započela svoj kolegij pred studentima rekavši: „Ako vam nije neugodno, znači da ništa novo ne učite.“

Istina je, ljudi se boje neugode.

Neugoda je odbojna, koči nas, sprječava, zaustavlja, potiče na sabotažu.

Ideal je i glavno pitanje je kako da budemo sretni?

Sveti gral modernog svijeta.

Živjela iluzija rođena u tvornicama Hollywoodskih kvaritelja mladeži.

Miriše na biznis.

Kažu da je sve danas biznis. Biznis je postao svetiji od života. A vrlo profitabilna industrijska grana svakako je proizvodnja sreći.

Sretan sam, dakle postojim?!

Tako nekako. Ljudi se boje neugode jer neugoda je nešto krivo u ideološkom molitveniku kapitalizma. Neugoda je grijeh. Neugoda je znak da smo zastranili. Da nismo kupili dovoljno proizvoda bez kojih ne možemo. Da nismo dovoljno putovali, da nemamo dovoljno cipela, najnoviji mobitel, da ne izgledamo besprijekorno, nemamo super luksuzni auto…

Kako bi po tim kriterijima itko mogao biti sretan?

U tome je poanta: vječna sreća je cilj kojemu treba težiti, no jako je važno da ga nikada ne dosegnemo. Predstava traje samo dok se trudimo, mučimo, iščekujemo i sanjamo zlatno doba u budućnosti.

Važno je da ne stanemo, ne opsujemo jeftine trikove na koje smo nasjeli i da nastavimo slijepo vjerovati modernim guruima površnosti.

A pravilo je: neugoda nikako nije cool. Kako u takvom svijetu psihoterapija uopće može nekoga zanimati?

Ne može. Dok god sanjamo naučeni i u podsvijesti duboko utisnuti san. A ti žigovi svuda su oko nas. Pogledaj samo oko sebe koliko debilnih i besmislenih reklama vrišti na svakom koraku oko nas. Pazi, ljudi plaćaju da bi gledali TV, a onda im usred filmova ubacuju te žigove lažne stvarnosti, potičući ljude da žele, troše, žude, da nisu zadovoljni, da povjeruju da će biti sretni kada kupe baš tu i tu stvar, po super povoljnoj cijeni, na popustu, samo za prvih 500 najbržih.

To bi značilo da je psihoterapija osuđena na propast?

Ono što meni psihoterapija znači ima više veze s aktivizmom nego s modernom psihijatrijom. Radi se o mentalnoj higijeni, o buđenju svijesti, o procesu prisutnosti. Radi se o odlučnom NE. Psihoterapeuti kakve trebamo na tragu su klinca iz Andersenove priče „Carevo novo ruho“ koji glasno i pred svima izvikuje „Car je gol!“. Psihoterapija je za mene danas bliža plesu, trčanju, meditaciji i muzici, nego značenju i riječima. Tijelo ne laže, za razliku od našeg uma. I kada pokrenemo tijelo, događa se ono što jest i kako jest. Bez uljepšavanja, bez izbjegavanja onoga što jest, bez potrebe da stvari kontroliramo.

Ali ljudi trebaju sigurnost.

Sigurnost je iluzija.

Pogledaj samo oko sebe. Ratovi, poplave, potresi, prirodna zagađenja, smrtonosne bolesti, recesije, mržnja homofobije, rasizmi, šovinizmi, ubojstva, pljačke, nasilje nad ženama i djecom, ideološka nasilja nad ljudskom prirodom, prometne nesreće…

Sve se to događa nekome drugome. A ako se nešto od toga i dogodi nama, trudimo se svim silama da što prije potisnemo. Štoviše, društvo nas tjera da što brže zaboravimo. Potrošnja mora dalje, i nemamo vremena za tugovanja i proživljavanja gubitaka. Osim toga, drugima oko sebe kvarimo njihovu malu slatku iluziju. Jebeš to.

Oprosti, ali čini mi se da si se ti malo žešće udaljio od teme.

Slažem se i ne slažem se. Pričamo o neugodi i sigurnosti. Za mene je psihoterapija mjesto gdje ljudi mogu naučiti prihvatiti neugodu. Jer jako je neugodno prihvatiti koliko je malo potrebno da se sva naša trenutna iluzija raspadne. Ozbiljnija bolest nas ili nekog od članova obitelji, prekid, otkaz, iznenadni troškovi… tako je malo potrebno.

Nesigurnost je neugodna, jako neugodna. No psihoterapija je, kao što već gore rekoh, igralište gdje možemo naučiti prihvatiti neugodu. U svome tempu, polagano i koliko u tom trenutku možemo.

Baby steps.

Po meni bez konkurencije najbolji način. Nema bolje metafore. Jer, kada bi mala djeca preuzela naše načine nošenja s novim izazovima, vjerojatno nitko od nas nikada ne bi prohodao. Zamisli kada bi se bebači odnosili prema procesu stajanja na noge kao prema projektu koji moraju odraditi. Kada bi se osjećali jadno svaki puta kada bi pali. Kada ne bi uspjeli iz prve. Djeca, nasreću, ne znaju što je to pogreška. Za njih je to dio spontanog procesa učenja, jednako važan i presudan kao i onaj uspješni prvi i svaki sljedeći korak.

Stoga možemo učiti od tih predivnih, malih učitelja spontanosti i bivanja živima.

Možda da se vratimo malo unatrag, osnovama naših bića?

O tome razmišljam često. Latentno, o tome se također radi u psihoterapiji, kako je ja doživljavam. Otkrivanje onoga što jesmo, a napuštanje onoga što bismo trebali biti.

Zadatak je psihoterapeuta stvoriti prostor da se osoba osjeća da pripada. Da se barem na jednom mjestu ne mora uklapati i time žrtvovati neke od svojih najjačih strana. Da nauče popuštati svoj stid zbog onoga što jesu i da s ponosom kažu „Da! Ovo sam ja!“

Imam osjećaj da bi ti danima još mogao pričati o tome što sve psihoterapija je.

Ovo bi moglo poslužiti kao uvod u uvod o psihoterapiji.

Kako god to nazvao, moram priznati da je meni taj strašni pojam nekako privlačniji na kraju ove igre. Nije da mi je jasniji, no osjećam interes.

Drago mi je da je tako.

Evo još jedan zadatak za kraj. Sažmi u nekoliko rečenica svoju poruku o predrasudama o psihoterapiji.

Dakle, psihoterapija nije za slabe, nenormalne, neuspješne, usamljene i isključivo žene (jer su one, kao, emocionalnije po prirodi).

Na psihoterapiji te nitko neće procjenjivati, etiketirati, kritizirati i okrivljavati za tvoje probleme niti te tjerati da radiš nešto što ne želiš. Psihoterapija je podrška, slušanje, odnos, istovremeno i znanstvena disciplina kao i vještina. Upravo negdje na granici između tog dvoje, između znanstvenog utemeljenja psihoterapija i umjetnosti odnošenja, događa se ono važno što psihoterapija može ponuditi. I, iako psihoterapija ponekad izgleda kao najobičniji razgovor između dvije ili više osoba, radi se o komunikaciji na puno više nivoa, nego što je oku vidljivo. Često je neverbalna komunikacija puno važnija.

Ton glasa i geste lica ne lažu, što često nije slučaj s riječima.

Psihoterapija je razvijanje vještine umjetnosti življenja, slušanja, svjesnosti i prisutnosti preuzimanjem odgovornosti za svoj život. To istovremeno znači obuhvaćanje i emocionalnog i umnog i tjelesnog svijeta u svoj ljepoti njihove povezanosti.

Kako se ti osjećaš na kraju ovog dijaloga sa mnom?

Osjećam uzbuđenje i strast, a to je dobar znak. Dobro mi je došla tvoja prisutnost i podrška. Zahvaljujem i bilježim se sa štovanjem za sljedeći naš susret.

A kada bi sve ovdje rečeno trebao svesti na samo jednu misao…

U svijesti mi je Toma Akvinski, najveći srednjovjekovni teolog i filozof koji je napisao tomove i tomove suhoparnih teoloških knjiga. Legenda kaže da je pri kraju života doživio neki oblik prosvjetljujućeg iskustva i da je iskreno rekao da je sve što je do sada napisao obična slama u usporedbi s iskustvom.

Potičem na iskustvo, a ne na mukotrpno hvatanje za slamke.