POČETAK PRIČE. S UNUČEM NA PROPUTOVANJU PSIHOTERAPIJSKIM BESPUĆIMA. PART 1
Ne, ne… jednostavno mi to nema smisla. Besmisleno je, nakon svih medvjedića koji su se do sada javljali u povijesti literature i filma. Stvarno nema smisla da se i ja pridružim toj ekipi.
Ali Unuč, ti nikada nećeš Biti Winnie, Ted, Padington ili netko drugi iz plejade poznatih medvjedića. Zajebi to. idemo se igrati zajedno. Trebam te, tu na početku, da mi povjeruješ da je ovo moguće. Uostalom, ako ti kao plišani medvjedić ne možeš povjerovati u ovu igru, kakve su meni uopće šanse. Želim nešto, što je na prvu kompleksno, upravo uz tvoju pomoć pojednostavniti, a opet ne izgubiti jasnoću, važnost i strast. Želim tebi na jednostavan način objasniti ono što niti sam ne razumijem do kraja i tako i sam naučiti.
Želim se, kao što sam već spomenuo, prije svega igrati.
Hm… to već zvuči bolje.
Želim se igrati geštalt psihoterapije.
Ge…što?!?!?
Geštalt psihoterapije.
A kako se to igra?
U suštini, to se ne igra, to se živi.
Čekaj, pa nije li tako sa svakom važnom igrom u životu.
Upravo tako.
To mi se već sviđa. Jer, nikako mi se ne nasjeda na tvoje jeftine trikove pa da završimo u nekoj umobolnoj raspravi.
Zato trebam tebe da me podsjetiš i vratiš na igru. Sjećaš li se one oblačne i prohladne ožujačke subote prije nekoliko mjeseci kada smo Stojka, Inka i ja trebali ići u planinarenje, no Inka nije htjela. Govorila je da je to njoj dosadno, da ima samo 9 godina i da joj je to naporno, da je hladno…
Tada sam se sjetio tebe. Stojka i ja smo stajali na ulazu, bilo je već oko 11 sati, a Inka jednostavno nije htjela ići. I ne znam što bi je uvjerilo tada da se pokrene. No kada sam tebe uveo u priču, ti si s nepodnošljivom lakoćom plišane igračke riješio stvar. Mi, kao roditelji koji je tjeraju na nešto što ne želi, nešto dosadno i naporno, nismo mogli biti i podrška. Bila je potrebna protuteža. I tu si se ti savršeno uklopio. Kada sam predložio da i ti ideš s nama u planinarenje, stavio te u ruksak, njezin otpor je nestao. Bila je tužna još neko vrijeme, no kada smo stigli do šume, tvoja joj je prisutnost omogućila da automatski zavoli planinarenje. Slikali smo se s tobom, zaustavljali se uz svaki cvijet, list, zanimljiv prizor. I bilo nam je super.
Nešto slično i ja trebam od tebe ovdje. Iskreno, slično kao što se Inki nije dalo ići na planinu, tako i ja imam otpor prema ovoj geštalt priči. intuitivno i iskreno, želim se popeti na to brdo, želim otkriti nove putove i prizore, želim se nadisati tog svježeg zraka, no bojim se da je naporno i teško.
Pomislio sam, ako je upalilo s Inkom, šteta bi bilo ne pokušati.
Vjerujem da ti imaš to nešto što sam ja odavno izgubio. Iako nisi originalno moja plišana igračka, ipak si moj Unuč (prateći logički slijed da ti je Inka mama), a unuče se posebno voli i doživljava.
E, tu me imaš. Ok, pristajem, iako, iskreno, pojma nemam na što pristajem.
Hvala ti, Unuč. Ne znam ni ja na što si pristao, no to mi se čini kao odličan start.
Ok. Zainteresirao si me. No samo još jednom, ne očekuj od mene da budem jebeni Winnie the Pooh.
Unuč!
Ti si Unuč.
Meni to puno više znači.
Takvog te volim.
Pođi sa mnom.