TU.
Znam.
Ja sam samo nadobudni klinac koji je na identičan način tragao za srži života na otvorenoj cesti na periferiji provincije kao što i danas osluškujem isti fenomen u centru Zagreba. Ista je motivacija, isti stil, ista autentičnost potrebe za rezonancom.
Da zavibriram.
Neki to nazivaju plesom, neki slikanjem, neki pjevanjem, neki sviranjem, neki slušanjem. Ja to nazivam umjetnošću življenja.
Ili, da budem intimnije precizniji, umjetnošću voljenja.
Znam, teške su to riječi, zbog kojih te već i sasvim usputni suci nepodnošljivom lakoćom optužuju za zločin patetičnosti.
No noćas mi nije bitno. Nevažni su. Dok pišem u mraku, nježno razrijeđenom svijećom i obilno začinjenom muzikom pariškog koncerta Keitha Jarretta, tečan sam i prekrasno običan.
Ne pokušavam se večeras svidjeti ni onima koje volim, ni onima s kojima se ne razumijem. Um mi je mekan, lagan i lepršav. Ništa ne moram i nikamo ne trebam stići. Lijepo mi je u tijelu, otvoren sam za Keitha, za mrak, za nježne varijacije kišnih kapi s druge strane prozora.
Lijepo je živjeti izvan vremena. Kada pustiš da se život u svoj svježini trenutka, bez brige i moranja. Kada isključiš planove, očekivanja, značenja i istine. Kada otpustiš pritisak imperativa da moraš biti u pravu.
Kada popuste razlike, a ono blisko, osobno i obično ispliva u svoj svojoj ljepoti.
Nasamo sa samim sobom. Tišina samoće pomaže mi da osvijestim koliko volim susrete s drugima.
A susreti se događaju kada nestane potrebe za sviđanjem. Kada prestanu uljepšavanja, gluma, prezentacije. Kada zajedno prihvatimo koliko je perfekcionizam, čak i kada bi bio moguć, u svojoj suštini dosadan.
Susreti se događaju s one strane priče, značenja i riječi. Tamo, gdje ribe jedu avanturiste.
Pomišljam na ideju koju sam negdje pročitao. A ona kaže da postoje samo dvije vrste emocija, dok su sve druge emocije samo varijacije na te dvije teme.
To su ljubav i strah.
Ljubav i strah.
Strah i ljubav.
Strah tjera na akciju. Strah je glasan. Strah nas troši. Uvjerava nas, upozorava, zabranjuje, ismijava. Zbog straha se toliko očajnički trudimo da se promijenimo.
Strah nas podsjeća koliko ne valjamo.
Ljubav je prihvaćanje. Ljubav je stišavanje. Zaustavljanje. Ljubav razumije da stvarno ništa ne moramo na ovome svijetu. Da nismo tu da se svidimo, da uspijemo. Jer, nemoguće je ne uspjeti kada voliš. Kada stvarno i iskreno zavoliš.
Strah nas tjera na postizanje, na ciljeve i nove titule. Strah nam govori da će nam se ismijavati ako spominjemo ljubav.
A ljubav je bivanje. Ljubav je ovdje i sada. Ljubav je šuma, mir, izvor svježe vode, dijete u naručju majke, minutu nakon poroda. Ljubav je Keith Jarrett. Ljubav je polaganost svijeće. Ljubav je prihvaćanje svojih strahova. Ljubav je susret.
Ljubav je umijeće bivanja živim.