„MOSTOVI. ZA NAS, MALE.“ Sasvim osobni doživljaj Rundekovog novog albuma „Mostovi“

Bilo je nešto posebno u toj fotki na koricama. Nešto što me vratilo u Malu dvoranu Lisinskog, na jedan od onih riječima neopisivih jazz koncerata.

Iako se više ne sjećam tko je svirao, jako se dobro sjećam osmijeha kojim su basist i pijanist komunicirali tijekom svirke. Nije se tu radilo samo o osmijehu. Radilo se o energiji koju su izmjenjivali. Sjećam se njihovih sijedih glava i tog neodglumljivo autentičnog osmijeha. Bili su tu, svirali su jedan za drugog, jedan s drugim i bilo im je lijepo. Osjetili su se. Nadopunjavali. Ispunjavali.

Ne možeš odglumiti autentičnost.

Ponovilo se s Darkom i njegovom ekipom. U atmosferi te autentičnosti, u sjeni njihova tročlanog zagrljaja, povjerovao sam im i prije nego sam prvi puta poslušao njihovu muziku.

Ok, muzička je to priča koja u mojemu životu traje barem 15-ak godina, no činjenica je da sam se s Rundekovim solo albumima uglavnom susretao u nekim prijašnjim vremenima, kada mi eksterne i interne diskove nisu zatrpavali gigabajti zanimljive i uglavnom nepreslušane muzike.

Prvo auditivni susret s novim album Rundek Cargo tria otkrio je moju dijagnozu već nakon nekoliko minuta. Višegodišnje zatrpavanje sadržajima rezultiralo je mojim otupljivanjem. Ništa mi na albumu „Mostovi“ nije bilo jasno. Jel` ti to mene zajebavaš?! Pa ovaj pola albuma priča umjesto da pjeva?! Koji je ovo kurac?

Uzeo sam u ruku riječi. Bilo je tu snažnih poruka. Jednostavnih i vrlo bliskih. Šteta da nisu ljepše uglazbljene, pomislio sam.

Iskreno, bio sam razočaran. Neke pjesme su mi nakon nekoliko slušanja tek na trenutke provirile, no nije mi to bilo dovoljno. Moja je nestrpljivost i naučenost na brzo pecanje ili odustajanje pokazala gdje se nalazim i s kojom sam lakoćom popušio tempo svijeta oko sebe, ne pitajući se što ja imam s tim.

Zbunjenost i ravnodušnost, bljutavost čak.

U predvečerje istog dana naišao sam na recenziju albuma na portalu Ravno do dna. Iskreno, očekivao sam da će album biti ocijenjen niskom ocjenom. Treba li stoga čuditi da sam bio vidno iznenađen kada sam naišao na rečenice tipa „jedan od njegovih najboljih solo albuma u karijeri“ sa ocjenom 10/10.

WTF?!?!?

„Album realno nema slabe točke“?!?!?

Ok, svjestan sam i razumijem da recenzije na portalima često imaju svoju pozadinu i da se u najboljem slučaju radi samo o subjektivnom dojmu autora recenzije.

No odlučio sam mu povjerovati i poslušati album pod novim svjetlom njegove recenzije, za koji se čak pretenciozno usudio nazvati domaćim albumom godine. Ipak se radi o dedi Rundeku.

Iako se radilo o otvorenoj sugestiji, koja nije bila u skladu s mojim prvotnim iskustvima, vrlo ubzo postalo mi je drago da sam je poslušao.

Poput neke tihe i nevidljive čarolije, mala muzička čuda počela su probijati moje zaštitne membrane površnosti i nestrpljivosti. Počelo je s pjesmom Don Juan:

„a vjetar nosi

onaj svilen šal

u kome je sliven tvoga smijeha slap

i moje tuge val

pa zapinje u krošnji

novih pitanja

odgovor će doći

možda ove noći prije svitanja

između zbilje i sna

gdje te čekam

ja“

Odakle je ovo došlo? Je li se to upravo ponovno pojavio `šal od svile` u Rundekovoj pjesmi? I opet tako samouvjereno i magično omotao pjesmu koja ide u red njegovih najjačih pjesama? Kako sam ovo uspio propustiti? Rundek u svojem najjačem izdanju, klasični Rundek. Pjesma napunjena mistikom i onom rundekovskom interpersonalnom poganštinom.

.

Odmah poslije nje rasturila me i pjesma „Mijenjamo mjesto“.

„dal nam trebaju skupe stvari

dijamanti dolari

kad ništa od onog što vodi sreći

nije money can buy

zašto da mijenjamo mjesto

sa bogovima?

zašto da mijenjamo mjesto

sa bogatima?

kad tu je sve što nam treba

pod nogama stopa zemlje

nad glavama ambis neba“

Onaj osjećaj, kada te preuzme osjećaj zaljubljenosti u male stvari, u život naprosto to upravo u njegovim najobičnijim i najsvakodnevnijim manifestacijama. Opet sam se sjetio nasmiješenih jazzera. Zaista ovo ne može imati veze s novcima, velikim putovanjima i skupim stvarima. I odjednom me zaboli za šatoraše, suncobranaše, jebe mi se za ustaše, banke, mamiće i bandiće. Male stvari, najmanje. Male poput pjesme „Mostovi“ u kojoj Darko pjeva o odnosu muškarca i žene u vlaku.

„sjedila si s čovjekom kojemu je bilo drago da si tu

i tebi je bilo drago da je on tu

…

i čitav vagon uživa u svježem zraku

vašeg povjerenja

…

u njegovoj priči nema podsmijeha

ali ima veselja

držimo vas na rubu pogleda

a naše tajne nade grade mostove do vas“

Kakav predivan detalj. Dvoje ljudi, obični, mali, ni po čemu upečatljivi. Ljudi koji nas okružuju svakodnevno. Ljudi koje ne primjećujemo. I u tome je ljepota i mudrost ove pjesme. To nešto nevažno, banalno i obično dobiva svoju zasluženu pažnju i svetost. Voajerski sa strane njihova je energija primjetljiva, njihova bliskost i naklonjenost svježa i prava. Nema muškog prekenjavanja, glume i egotripa. Slušaju se, lijepo im je zajedno, uvažavaju se, vjeruju si.

Život u svoj nepodnošljivoj lakoći postojanja.

Prilika za susret. Da se osjetimo, da se dodirnemo, da se u odnosu uiskrenimo. Pjesma „Džaba“ nastavlja s poslanicom malom čovjeku:

„ajde daj se nasmiješi

meni si najdraži kakav jesi

život je sada

i samo sada

ma bio gorak

ili presladak“

{Dok prepisujem ove stihove pored mene spava mačka u hladu sobe. Ona, po načinu kako to čini, sasvim je izvjesno, razumije gore citiranu mudrost.}

Mikro slavlja i uživanja u malim stvarima nastavljaju se i u pjesmi „Midnight Calypso“

„ova glazba na ples nas zove

baš su mekane note ove

dok vani čitav grad već spava“

Pjesma „Ima ih“ prekida tečnost. Ona je emocionalna atomska bomba današnjice sa svojim zloslutnim ponavljanjem naslova pjesme.

„u ovoj me školi uče kako navesti ljude da misle i rade

ono što gazda hoće da misle i rade

a da se pritom osjećaju slobodni da izaberu upravo to

jer su teška vremena

i vreba otkaz, neimaština, samoća, skupoća

jad i očaj

…

ako želiš da se građanin osjeća ugrožen

zatrpaj ga informacijama o opasnosti i reci

u ime tvoga dobra ombre tu su norme, standardi, zakoni

porezi, kvake

ispred svake zgrade kamere, alarmi, zaštitne rampe

rame uz rame s policijom oni nas čuvaju i štite od lopova

pomahnitalih masovnih ubojica, terorista, džihadista

pogledaj novine, zidove i portale

i bit će ti jasno brale

da

ima ih, ima ih ...

u africi, aziji, južnoj americi dobra demokracija nikako da pusti korijenje

u strahu od lokalnih tirana

naoružanih grupica koje otimaju što ih je volja, uplašeni i siromašni

jure prema našoj sigurnosti i obilju

da ih otmu

ili dobiju

to nisu ljudi kao mi

ne ne

to su primitivni, neuki, malo tupavi

ali bez skrupula

donose nam opake tropske boleštine

ako sretneš nekog takvog

obavijesti me

jer ima ih…“

Nasjeli smo, a oni su nam, umjesto nekadašnjom prisilom, ljubazno pridržali stolicu. Za predjelo paranoje i strahovi, za glavno jelo novi, neartikulirani i nekultivirani divljaci s neprijateljskim namjerama.

Znaš da se moraš informirati. Moraš biti u toku. I nema veze što ćemo ti servirati sve strahote ovog svijeta; važno je da si u toku događanja.

Što nam preostaje (osim, naravno, da povremeno isključivo televizije i ostale glasnike nesreće)?!

Darko kao da odgovara u sljedećoj pjesmi „Vidova“, koja je intimno pismo sinu:

„suđenice darove ti nose

duge su im kose prsti zlaćani

nek ti daju glavnu od svih moći

tu da možeš voljeti“

Pjesma „Vitamini“ zajebantska je posveta hipohondrima, Indijskom se usuđuje zaigrati melosom, ljubavlju i onom nekom drugačijom vrstom prihvaćanja i opuštenosti koju racionalni zapadnjak teško razumije.

Još poneko ljubavno sjećanje u „Ne zaboravi me“ i jedan futuristički osvrt na ljudski rod u pjesmi „Clouds“ zaokružuju album.

Mostovi prvi najebu u svakom ratu. Mostove ne voli nijedan represivni sustav. Darko, Izabel i Dušan ovim su muzičkim putovanjem sagradili barem nekoliko njih, uz nekoliko upozorenja na one velike, srušene. Njihovi su mostovi mali, emotivni, osobni, sadašnji, puni skrivenih poruka i životne mudrosti skrivene u jednostavnosti.

Rundek je u godinama kada si može priuštiti da živi naprosto. Ima to veze sa sijedom kosom i onim zagrljajem njegova trija na poleđini omota CD-a.

Mostovi su tu.

Mostovi smo mi.

Na nama je da odlučimo hoćemo li uz njihovu pomoć prijeći na drugu stranu, među ljude, obične, male, žive, prisutne, odustale od velikih riječi i snažnih slika. Hoćemo li se usuditi jedni u drugima zrcaliti baš te nas.

Kažu da bi vam u mnogim šamanskim društvima šaman ili iscjelitelj, kojem ste se požalili na potištenost, malodušnost ili na depresiju, postavio jedno od sljedećih pitanja: Kada se prestali plesati? Kada ste prestali pjevati? Kada ste se prestali oduševljavati pričama? Kada ste prestali uživati u slatkom području tišine?

Pomišljam da šaman Darko i njegovi pomoćnici, kada se album „Mostovi“ svede na optimalan minimum, postavljaju upravo ta pitanja.