IMA LI NADE ZA NAS? TEKST ZA SVAKOGA/NIKOGA. PONAJVIŠE/PONAJMANJE MENE.

Jeste li se ikada probudili jedno jutro i poželjeli odustati od svega? Osjećaj beznađa, besmisla i neznanja o tome tko smo, gdje smo i što želimo?

Zar je ovo onaj život na koji su nas pripremali u vrtiću i školi? Zar smo tako žestoko promašili kada smo u maniri nadobudnih sanjara na pragu punoljetnosti donosili velike odluke koje će usmjeriti naš profesionalni život?

Sve je veći broj studenata koji u roku i s odličnim ocjenama polože sve ispite i onda odugovlače s diplomiranjem. Strah ih je. iluzija studiranja pruža kakvu takvu zaštitu od beskompromisnog tržišta rada. S jedne je strane svakog dana sve veća nezaposlenost koja sa sobom donosi bezvrijednost, stres, brigu, nemoć, frustraciju, neimaštinu i bezvoljnost. Na drugoj su strani „sretnici“ koji imaju posao, među kojima su sve češće pojave preforsiranosti poslom, stres, umor, manjak slobodnog vremena, pritisak i frustracije, čežnja jer nemaju manje stresni, zanimljiviji i bolje plaćeni posao.

Kako su nas prevarili? Zar tako izgleda taj veliki, pravi život odraslih? Iz ove se perspektive čini da se zaista radi o podloj zamci.

Gdje se tu uklapaju ideje o našoj unikatnosti i posebnosti? Gdje smo tu mi koji trebamo živjeti život, a ne ga pokušavati preživjeti?!

Animirani filmovi i priče iz djetinjstva naučili su nas da svijet voli i treba superjunake. Ok, nismo tada znali letjeti, no sanjali smo da ćemo s vremenom već naći načina da se dokažemo. Kada smo postali tinejdžeri, serije i filmovi, iako o tome nikada nisu pričali direktno, naučili su nas da su ljepota i popularnost najvažniji. Oduševljeno smo vrištali od sreće dok je nogometaš naših godina zabijao gol u nekoj super važnoj utakmici koju je vidio cijeli svijet. Sanjali smo, negdje duboko u sebi, da bi i mi tako, samo da dobijemo svoju priliku. Ono što nismo znali je da je na jednog uspješnog nogometaša otpalo nekoliko desetaka tisuća podjednako talentiranih. O njima se nije pričalo.

Padali smo u trans u prvim redovima koncerata omiljenih pjevača, zamišljajući u svojim sobama iza zaključanih vrata kako smo mi on ili ona i kako se nama jednako tako dive. Tako je slatka i zavodljiva popularnost. Divili smo se ljepoti pjevačica ili glumica, a da pojma nismo imali da je za svaki dio njihovog tijela nekoliko ljudi na plaći koji se brinu da to savršeno izgleda. Nismo pojma imali da slike koje se pojavljuju u popularnim časopisima nemaju veze sa stvarnom slikom tih popularnih bogova i boginja. Nismo znali da su čak i ti inače najljepši primjerci vrste kompjuterski obrađeni i dovedeni do perverznih dimenzija savršenosti. Nije nam bio jasan pojam `kut snimanja` o kojemu jako ovisi vizualan dojam konačnog produkta. Gledali smo američke filmove u kojima je ljubav uvijek pronalazila put, dobro je pobjeđivalo, a mali su ljudi nekako uvijek dobivali više od jedne prilike da se dokažu i uspiju. Nismo obraćali pažnju na rasvjetu i patetičnu orkestralnu muziku koji su poticali naša osjetila i manipulirali ih u željenom smjeru.

Čekali smo svoju priliku da zapjevamo pred prepunim koncertnim arenama gdje će nas ljudi u transu voljeti i željeti biti kao mi, a našli smo se u smrdljivoj štali na periferiji periferijine periferije, s prožvakano odvratnim ozvučenjem, na takmičenju amaterskih „wanna be“ pjevača, pred krezubom publikom koja muziku poistovjećuje sa golim sisama i masnim guzicama. Sanjali smo kako zabijamo ključni gol u finalu svjetskog prvenstva u posljednjoj minuti, pred stotinama tisuća fanatičnih gledatelja, a probudili smo se na grbavoj seoskoj livadi, igrajući za lokalni klub gdje nam pijani gledatelj trulog zadaha uz sočne psovke dobacuje da ne dajemo 120% od sebe za sveti klub.

Zar je to stvarno život kakvim bismo trebali biti zadovoljni? Zar je itko, tko je imalo iskren prema sebi, zaista uspio prihvatiti takvu realnost i sudbinu? Naprosto je prebolno.

*

Čini se da današnji svijet kao nikada prije živi u zamišljenom svijetu ideja.

U bijegu od bolnog iskustva, okrećemo se slikama o tome kako bi stvarnost mogla izgledati, a da nije toliko brutalno bolna i nepodnošljiva.

Pojava videa kao medija i TV-a kao prenositelja poruke olakšala nam je posao.

U svakom kutku naujdaljenije nedođije postoji neki pa makar i sasvim mali TV.

Odjednom dobivamo konkretne prijedloge na dlan, bez da išta moramo učiniti. Propovijed može početi. Samo neka je što banalnija i ugodnija. Televizor se stavlja na pijedestal svake obitelji, televizor postaje učitelj, propovjednik, pogled u svijet. Govori nam što je dobro, a što nije. Što nam sve treba da bi vrijedili.

A svi ti popularni, prekrasni, moderni bogovi, koje gledamo na televizoru, tako postaju uzori, očevi i majke kakve nikada nismo imali. Njihove se rečenice slušaju, citiraju, ponavljaju. Njima se vjeruje. Kako da odoliš da ne povjeruješ lijepim ljudima? Čak i kada znaš da pričaju gluposti, privlači te njihova ljepota, njihova popularnost ne da ti da im proturječiš, jer ipak to ima neke veze s tvojim snovima iz djetinjstva, sjećaš se. A nije ugodno dirati u to osinje gnijezdo našeg neuspjeha. Lakše je poistovjetiti se. Lakše je ne buniti se.

Valjda oni znaju bolje od nas. Uostalom, vidi ih kako su uspješni. Sigurno je da oni znaju nešto

što mi ne znamo.

Pitanje je samo koliko dugo ta vrsta samoobmanjivanja može potrajati? Što kada iluzije nestane?

Ima li nade… za nas?

TV i tu donosi utjehu za smrtnike.

Ima nade i može je se pronaći između redaka televizijskih programa. Riječ je o sadržajima o kojima govore reklame.

Droga za siromašne.

Kofein, alkohol, seks, hrana, nikotin... (ok, neke su možda već i zabranjene pa ih se ne pokazuje na TV-u, no posao je već odavno dobro utvrđen u prošlosti da reklame više i nisu potrebne)

Samo, molim vas, ne dirajte u to.

Sve može, nazovite nas gubitnicima, ljenčinama, konformistima, ali ne uzimajte nam našu malu ovisnost. Naš mali izlaz, brzopotezni painkiller, koji djeluje odmah, bez odgađanja.

Posljedice? Nemojmo sada o posljedicama. Što imamo od života, ako nam to uzmete.

Tako razmišlja velika većina nas prosječnih, običnih, ograničenih i dosadnih i nastavlja sa svojim malim životom, odbacujući ideju da može biti drugačije. Tako razmišlja većina nas razočaranih.

Stvarnost je odvratna, stvarnost boli. Ne želimo stvarnost, draža nam je iluzija. Tih nekoliko trenutaka kada zadovoljavam svoju potrebu za užitkom, kada mi šećer/alkohol/dim cigarete ulazi u organizam, to blaženstvo, taj trans… pa onda ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje. Nema te boli koja neće nestati, barem na neko vrijeme.

Nazovite to bijegom, no meni pomaže. Čini me sretnim.

Kako tome proturječiti?!

Posljedice? Rekli smo da nećemo o posljedicama.

Pustite da barem još malo traje.

*

Jeste li se ikada probudili jedno jutro i shvatili da je cijeli vaš život samo ružan san?

Što ćete napraviti ovaj puta?

Probuditi se ili nastaviti sanjati?

*

Bolna istina, skrivena ispod svih ružnih snova, opijuma i brzopoteznih omekšivača je da se ne volimo. Kažnjavano se, sabotiramo, omalovažavamo, ismijavamo, stidimo se onoga što jesmo, ljuti smo i tužni jer nismo ono što bismo trebali biti.

Ta bolna istina često je sadržaj prvog terapijskog sata.

Otrežnjujuće je to iskustvo koje sa sobom donosi i sasvim novu vrstu agonije.

Ok. Mogu to prihvatiti. Razumijem o čemu mi pričaš. Shvaćam koliko štete si nanosim. Znam da radim protiv sebe. No kako?!?!? Kako da se više volim?!?!

Kako se to radi?

Očaj. Očaj izvire iz rečenica osoba nasuprot mene. očekuju da im kažem. Pa ja bi trebao biti stručnjak u ovoj priči, ja sam taj koji mora znati kako se to radi.

Moj odgovor dodatno će ih razljutiti: ja ne znam koji je tvoj način i to ne mogu učiniti umjesto tebe.

- Daj ne seri- žele mi reći. Osjetim to u njihovim pogledima. Žele savjet, žele istinu, hoće da im odmah sada dam recept. Znam da ispod površine i oni znaju da ne postoji recept, no radi se o desetljećima odgajanja da razmišljaju na takav način.

Jer, misterij života nije problem koji treba rješavati, nego stvarnost koju treba iskusiti.

O čemu se radi?

U zen buddizmu, što preuzima i gestalt psihoterapija kao važno geslo, postoji jasna i svima prihvatljiva ideja: život se događa isključivo ovdje i sada.

Da. Nije nam to ništa novo.

A opet, znamo to, a ne znamo.

Jasno nam je, a opet, nije nam jasno.

Svaki dan smo svjedoci te notorne činjenice, a opet, rijetko živimo u sadašnjosti.

Čak štoviše, čini se da se upravo sadašnjosti najviše bojimo. A bijeg od sadašnjosti bijeg je od iskustva da smo živi.

Strah nas je boli, neugode, razočaranja, stida, odbačenosti, poraza, slabosti, dosade, običnosti.

Strah nas je biti ranjivima. Izložiti se životu i uzeti ono što jest.

Strah nas je osjetiti.

Bojimo se patnje.

Očajnički se bojimo patnje.

A tajna je u paradoksu da patnja prestaje u trenutku kada je prihvatimo. Najveća patnja je upravo naš strah od patnje. Najstrašniju bol uzrokuje ideja da je bol nepodnošljiva. Taj otpor, ta bjesomučna borba da ne iskusimo neugodu, i na taj način bježimo od naravi života.

Upravo tu otkriva se sva direktnost i ljepota poruke Alana Wattsa:

"Pokušate li tekućicu uhvatiti u vjedro, jasno je da je ne razumijete i da ćete uvijek ostati razočarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekućicom. Da biste „imali“ tekućicu, morate je pustiti, i dopustiti joj da teče.

Isto vrijedi i za život, i za boga.“

Koliko sam samo puta citirao ovu njegovu rečenicu, i iznova i iznova joj se vraćam, i svaki puta je nekako nova i očaravajuća za mene.

A naš pokušaj da izbjegnemo bol, razočaranja, patnje i neuspjehe, pokušaj je da uhvatimo tekućicu u vjedro.

I tako naši životi postaju ustajali, mrtvi, lažni. Naši pokušaji da živimo, postaju racionalni koncepti i ideje. Vrednujemo, prosuđujemo, osuđujemo, procjenjujemo.

A upravo je ova stvarnost sadašnjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono što izigrava sve definicije i opise. Taj tajanstveni, stvarni svijet događa se upravo ovdje i sada, i to je nešto što riječi i ideje ne mogu uhvatiti u svoje mreže značenja. Na ovom mjestu čini se izvjesnim da smo zaboravili da su riječi ipak samo simboli, a ne i stvarnost naprosto.

Život u prošlosti je besmislen, kao i život u budućnosti. Prošlost i budućnost su naši obrambeni mehanizmi kojima pokušavamo ublažiti svoj strah od boli. A ironija je da su upravo te strategije i najglasniji izvori brige, nemoći i patnje. Bojimo se, krivimo se, stidimo se, razočarani smo, strahujemo.

U prijevodu, nismo tu, ne usudimo se osjećati ono što je. Ne usudimo se suočiti se s posljedicama onoga što se dogodilo u prošlosti i na taj način živi u nama u sadašnjosti. Ne usudimo se prihvatiti koliko energije sadašnjosti trošimo zbog brige oko budućnosti.

Gestalt psihoterapija, kao terapijski koncept koji naglasak stavlja na ono što se događa sada, tu ima što za ponuditi.

Ako prihvatimo da je koncept „ovdje i sada“ najzdraviji poligon za istraživanje kako je to prihvaćati sebe i uopće biti živi, otvaramo se izazovu tijela.

Um je taj koji živi u konceptima. Um treba i prošlost i budućnost da bi se razmahao. Naravi umovanja ne odgovara sadašnjost. Svih tih 60 000 misli koje nam dnevno prođu kroz glavu ne stanu u dan koji je ispunjen sa 86 400 sadašnjih trenutaka.

Stvarnost tijela savršeno je ugođena izazovu sadašnjosti. Stvarnost tijela nije opterećena izazovom bivanja živim. Ništa se strašno ne događa u svijetu tjelesnog doživljavanja protočnosti. Naša osjetila naša su vrata kroz koja vanjski svijet ulazi u naš sustav. Vraćamo se osjetilima na način da doslovno njušimo, gledamo, slušamo, dodirujemo, kušamo. Napuštamo koncepte i ideje i otvaramo se za iskustva.

Nema potrebe za vrednovanjem.

Stvari su takve kakve jesu, niti dobre niti loše. Kada ih prihvatimo, imamo priliku doživjeti ih onakve kakve jesu, a ne kakvima ih mi smatramo.

Postajemo svjedoci, konačno postajemo subjekt rečenice svojeg života.

I kada konačno shvatimo da to neko naše zamišljeno `ja` niti ne može pobjeći od sadašnjeg trenutka, ne preostaje nam ništa drugo nego da se prepustimo iskustvima i ne pokušavamo se odvojiti od onoga što nam se događa.

Kako to izgleda? U trenucima sreće i zadovoljstva, iskustvu dopuštamo da postane sve. „Zaboravljamo“ se, nemamo potrebu pobjeći. No kada se pojave bol i patnja, radilo se o stvarnim ili samo umišljenim manifestacijama istih, mi se rascijepamo i bježimo od iskustva. Tj. pokušavamo pobjeći.

I upravo ti pokušaju stvaraju stanje napetosti i najveće patnje.

Usudimo li se prihvatiti bol i patnju, naše tijelo ih apsorbira i prihvaća. Bez napora, bez otpora, bol postaje bol, a patnja ono što je, patnja. Mekoćom prihvaćanja bol i patnja postaju prihvatljivi i podnošljivi.

Nema potrebe za uspoređivanjem s nekim ugodnijim iskustvima. To je što je i tako je kako je. Živi smo i konačno prihvaćamo narav života onakvim kakav je.

Jer, čim krene usporedba, promašujemo ceo fudbal. Jer ionako je u svojoj srži sama usporedba nemoguća. Pokušamo li, npr. usporediti žalost sa radošću, mi ne uspoređujemo žalost sa iskustvom radosti, nego isključivo sa sjećanjem na iskustvo radosti. A sjećanje nikako ne može biti ista stvar. Sjećanje je samo ideja, ne i iskustvo.

Sjećanje je mrtvo i utvrđeno.

Iz toga slijede dva načina na koja možemo razumjeti iskustvo.

Prvi je da ga usporedimo sa sjećanjem na druga iskustva i tako ga imenujemo i definiramo.

Drugi način je da iskustva postanemo svjesni takvim kakvo jest, na način na koji to činimo kada smo sretni, ne stajući da osvijestimo da smo sretni.

Naravno, lako je s ugodnim iskustvima. No što kada se pojavi strah? Usudimo li se konačno osvijestiti da strah ne postoji izvan nas, možda otkrijemo da je nemoguće pobjeći od straha.

Zadatak je prihvatiti ga, dozvoliti si ga i proživjeti ga. osjeti strah i ipak to učini. Nije strah taj koji nas oduzima, nego je naš um taj koji preuveličavanjem straha stvara paralizu u nama.

I ma koliko se trudili da definiranjem i uspoređivanjem objektiviziramo strah, kako bi ga izbacili iz svojeg sustava, to naprosto nije moguće jer se strah pokušava odvojiti od samog sebe. Ili, kako bi to Alan Watts usporedio, slično je kao da požar pokušavamo ugasiti požarom.

I što više gubimo vrijeme uspoređujući sa sjećanjima, definirajući nepoznato poznatim, naš život sve je više isprazan, frustrirajući i bez radosti.

Čovjek, kojemu je narav da živi, bori se upravo svim silama da ne bude živ. A biti živ znači osjećati, biti prisutan, teći, prihvaćati, pustiti, biti lak, nježan i polagan.

Pojavljuju se iskustva koja prema svojim sjećanjima nazivamo strahom ili patnjom i mi ovaj puta svjesno izabiremo da ih nećemo uspoređivati i pokušavati definirati. Dopuštamo si da nam se dogode. Što se događa? Um je uznemiren, želi uskočiti i u maniri interventne policije brzopoteznim reakcijama pohapsiti neželjene goste. No mi smo šefovi, mi odlučujemo hoćemo li svoje bijesne pse pustiti na strance u našem sustavu. Bojimo se nepoznatog, no ovaj puta izabiremo da ćemo ih upoznati. Izabiremo da ćemo novom iskustvu prići otvorenog uma.

I odjednom se pojavljuje lakoća apsorpcije. Upijamo poput spužve, povijamo se, plešemo s novim iskustvom i dozvoljavamo mu da bude ono što je, osvještavamo da se događa nešto što je nemoguće definirati.

Događa se ono što najdoslovnije nazivamo „biti živi“.

Po prvi puta udišemo svježi zrak, po prvi puta proživljavamo što već je u tom trenutku. Po prvi puta raskrinkavamo laž napuhanog svijeta popularnosti i postignuća u svijetu slavnih narcisa.

Nisu nam potrebni crveni tepisi da bi bili mirni i sa sobom uspješni. Nisu nam potrebne niti riječi ni definicije. Riječi mogu biti dobre, mogu biti i korisne, no riječi nisu stvarnost. Riječi su igračke.

Tako i život postaje igra, prilika i otvorenost za iskušavanje starih i ustajalih stvari na novi i svježi način.

Svaka sekunda postaje dovoljna sama po sebi, neuhvatljiva, tekuća i živa.

Živi smo i to nam je dovoljno.

Istraživanje može početi.

*

Iz moje perspektive ovo su neke od najsnažnijih i najvažnijih lekcija koje čovjek može naučiti u radu s drugom osobom kroz ono što se u narodu naziva psihoterapijskim procesom. U gestalt psihoterapiji ne govori se o liječenju, nego o rastu i razvoju.

U kontekstu ovog teksta, dodao bih da se radi i o buđenju.