„Shame, shame, shame, shame on you…“

Sram te bilo. Daj više požuri i porasti. Tvoje me se potrebe ne tiču. Da se barem nisi rodio. Nisi dovoljno dobra. Budi čovjek. Veliki dečki ne plaču. Ponašaj se kao dobra djevojčica. Ti to ne osjećaš. Nemoj biti takva. Ti si tako glupa. Ti si tako zao. Ti si svemu kriv. Ti nam to duguješ. Kako mi to možeš učiniti? Izluđuješ me! Nikada nećeš ništa postići. Željeli smo dječaka/djevojčicu. Nećemo te voljeti ako…

Ovo je samo kraći popis poruka koje roditelji nerijetko i danas upućuju svojoj djeci.

Tu su i izgovorena ili primjerom zadana pravila:

Ne izražavaj svoje osjećaje. Ne ljuti se. Ne uzrujavaj se. Ne plači. Učini kako ti kažem, a ne kako činim. Budi dobra, pristojna, savršena. Izbjegavaj konflikt. Samo slijedi upute. Budi dobra u školi. Ne postavljaj pitanja. Nemoj izdati obitelj. Ne raspravljaj o obitelji s onima koji nisu članovi obitelji. Čuvaj obiteljske tajne. Neka te se vidi a ne čuje. Ne pričaj mi iza leđa. Nemoj mi se suprotstavljati. Uvijek se doimaj dobro. Ja sam uvijek u pravu, ti si u krivu. Uvijek se kontroliraj.

Ono što ovu priču dodatno komplicira je svijest da se radi o obiteljima u kojima roditelji vole svoju djecu. Upravo u toj činjenici krije se najveća poteškoća i razlog potiskivanja kod onih koji su u podređenom položaju, a to su djeca.

Koje su posljedice? Stid.

Dok krivnju osjećamo kada nešto činimo loše, stid osjećamo jer vjerujemo da jesmo nešto pogrešno ili loše.

I tu se ponovno javlja ona osnovna dihotomija između onoga što jesmo i onoga što bismo trebali biti.

Izjava „ja jesam“ polazna je točka našeg iskustva da smo uopće živi. To `ja jesam` bit je našeg postojanja, naša autentičnost i naša baza. To je onaj svjedok koji promatra vanjski svijet, sigurno mjesto, izvor svake akcije i reakcije. Iskoristimo li religijsku mitologiju, to bio mogao biti dio o kojemu govori Biblija kada kaže da je čovjek stvoren na sliku božju ili u hinduističkoj tradiciji značenje pozdrava Namaste (bog koji je u meni pozdravlja boga u tebi).

Izjava „ja bih trebao biti“ ideja je, slika, društveni konstrukt, moranje, zapovijed, društveni poziv na prilagodbu sustavu koji se, ako nije odrađen prema pravilima, često sankcionira oštrim ukorima i kaznama. U duhu ideje o obrambenom mehanizmu introjektu, radi se o ideologiji koju kao djeca nismo sposobni kritički preispitati nego je gutamo u cijelosti vjerujući autoritetu koji nam je nameće.

To vjerovanje utoliko je teže jer se najčešće radi o osobama koje volimo i o kojima ovisimo, a to su naši roditelji. Iako je dijete kompetentno kada se rodi i zna tražiti zadovoljenje svojih potreba, u odnosu s roditeljima, prema Jesperu Juulu, u 9 od 10 situacija će izabrati suradnju s roditeljskim vrijednostima, ma koliko to bilo štetno za samo dijete i protivno onome što osjeća u sebi. Posljedica će biti novo potiskivanje svojih potreba i osjećaja i prihvaćanje ideje da ono što osjećaju i jesu nije dobro.

Postidjet će se i nastaviti poslušno njegovati svoje buduće neuroze i psihoze.

U nastavku teksta ponajviše se oslanjam na stavove o stidu autorice Brene Brown, koje je razvila na osnovu višegodišnjih istraživanja.

Njezina je ideja da je stid strah od nepovezanosti. Psihološki, emocionalno, mentalno i duhovno mi smo programirani za ljubav, povezanost i pripadanje.

(op.a. Točno si na ovom mjestu mogu zamisliti mnoge cinike koje sam do sada imao priliku upoznati i oko kojih je zrak uvijek bio ustajao, kako se posprdno smiju ovoj izjavi etiketiravši je kao patetični klišej. Ovdje ipak nemam namjeru razračunavati se s ljudima koji kroz život prolaze potisnuvši svoje osjećaje. Ovdje je riječ o onima koji se usuđuju biti živi i proživljavati cjelokupnu paletu osjećaja.)

Povezanost našem životu daje svrhu i smisao. Stid se javlja kao posljedica ideje da nismo vrijedni povezanosti zbog nečega što nismo napravili a trebali smo, ili jesmo napravili a nismo smjeli. Istovjetno tome zaključak je i da ne zaslužujemo ljubav i da ne možemo pripadati.

Stid je, upravo zbog svoje naravi, tema o kojoj se uglavnom ne priča. Zarobljeni smo svojim sustavom vjerovanja i nije nam lako otvoriti se i pričati o onome čega se stidimo jer vjerujemo da ćemo doživjeti osudu. Ljudi, vodeći se željom da potisnu stid, žele vjerovati da se stid „događa“ samo onima s proživljenom snažnom traumom, no to nije točno.

Stid doživljavamo svi.

Iako nam se čini da se skriva samo u najmračnijim uma i duše, istina je da se pojavljuje na najpoznatijim mjestima.

Brene Brown razlikuje 12 općepoznatih „kategorija stida“:

• Izgled i slika o tijelu

• Novac i posao

• Majčinstvo/ očinstvo

• Obitelj

• Odgoj djece

• Mentalno i fizičko zdravlje

• Ovisnost

• Seks

• Starenje

• Religija

• Preživljavanje traume

• Stereotipi i etikete

Sve su to općepoznata mjesta s kojima se svakodnevno susrećemo.

Problem je što određeni broj ljudi još uvijek vjeruje da je stid koristan za razvoj dobro ponašanja te kao uspješan način da se nekoga drži na uzdi. Takav stav ne samo da je pogrešan, nego je, kazuju istraživači stida, jako opasan. Jer, stid je blisko povezan s ovisnošću, nasiljem, agresijom, depresijom, poremećajima prehrane i nasilništvom. Istraživanja nisu pronašla nikakav pozitivan aspekt stida.

Kada učinimo nešto što nije u skladu s našim vrijednostima, pokretača je sila najčešće osjećaj krivnje, a ne stid. Krivnja je neugodan osjećaj, ali i koristan. Psihološka neugoda motivira smislenu promjenu i potiče nas da se ispričamo, iskupimo ili promijenimo ponašanje. Krivnja je jednako moćna kao i stid, ali je njezin utjecaj pozitivan, dok je utjecaj stida razoran. Stid upravo razara onaj dio nas koji vjeruje da se možemo promijeniti i ponašati se bolje.

Tri su vrlo važne stvari o stidu koje nam mogu pomoći u boljem razumijevanju problematike:

• Svi se stidimo. Stid je univerzalna i jedna od najprimitivnijh ljudskih emocija. Jedini ljudi koji ne osjećaju stid jesu oni koji ne posjeduju sposobnost za empatiju i ljudsku povezanost. Pred vama je sljedeći izbor: priznajte da ponekad osjećate stid ili priznajte da ste sociopat. Kratka natuknica: ovo je jedini slučaj kad stid izgleda kao bolji izbor.

• Svi se bojimo govoriti o stidu.

• Što manje o njemu govorimo, to nam on više kontrolira život.

Stid je društveni pojam, jer se odnosi na naše poimanje sustava vrijednosti vezanih s našim uklapanjem u zajednicu, pa samim time traži i društveni lijek. Da bismo uopće bili sposobni tražiti taj lijek, ključni su suosjećanje i ljubav prema samima sebi. oboružani njima, spremni smo otvoriti se prema van i tražiti empatiju od druge osobe.

No da bismo stigli do empatije, moramo znati o čemu se radi u vezi našeg stida. Četiri su elementa otpornosti na stid:

• Prepoznavanje stida i razumijevanje onoga što ga potiče. Stid je biologija i biografija. Možete li u fizičkom smislu prepoznati kad vas je obuzeo stid, proći kroz to iskustvo ne isključujući osjećaje i shvatiti koje su ga poruke i očekivanja pobudili?

• Primjena kritične svjesnosti. Možete li objektivno ispitati poruke i očekivanja koji u vama izazivaju stid? Jesu li te poruke realistične? Je li ta očekivanja uopće moguće ispuniti? Želite li uistinu biti u skladu s tim porukama i očekivanjima ili s onim što mislite da drugi trebaju/žele od vas?

• Povezivanje s drugima. Možete li priznati svoju priču i povjeriti je nekome? Empatiju ne možete doživjeti ako niste povezani s drugima.

• Govoriti o stidu. Govorite li o tome kako se osjećate i tražite li ono što vam je potrebno kad osjetite stid?

Razne su strategije izbjegavanja osjećanja stida. Kada se pojavi, neki od nas odmaknu tako što se povuku, skrivaju, utišavaju vlastite osjećaje i čuvaju tajne. Neki se pak kreću naprijed, čineći sve što je u njihovoj moći da udovolje drugima. Neki će krenuti u suprotstavljanje, pokušavajući steći moć nad drugima, nabijajući drugima osjećaj stida, da bi se sakrili od svoga. Većina ljudi upotrebljava sve tri metode u različitim okolnostima i s različitim osobama.

Sve tri strategije odvajaju nas od onoga što jesmo. Sve tri strategije služe nam da pobjegnemo od boli koju izaziva stid.

Jedno od najrazornijih autodestruktivnih ponašanja je čuvanje tajni, posebno kada se radi o žrtvama raznoraznih zlostavljanja, koja sa sobom nose društvenu osudu i stid. Često žrtve preuzimaju na sebe odgovornost za ono što im se dogodilo okrivljavajući same sebe i vjerujući da su to iz nekog razloga i zaslužili.

Zanimljiva je na tu temu studija psihologa i profesora sveučilišta u Teksasu Pennebakera i kolega koji su proučavali što se događa kad ljudi koji su proživjeli traume, osobito silovanje i incest, čuvaju te događaje kao svoje tajne. Zaključci su bili fascinantni. Otkrili su da čuvanje traumatičnog događaja kao tajne može biti štetnije od samog događaja. Suprotno tome, kada bi ispitanici nekome povjerili svoje događaje i iskustva, njihovo se fizičko zdravlje poboljšalo, a posjeti liječnicima smanjili. Došlo je i do znatnog smanjenja stresnog hormona.

Zanimljivo je i autoričino zapažanje o različitom doživljaju stida kada je o ženama i muškarcima riječ.

Prvo mjesto okidača za stid kod žena suvereno zauzima tjelesni izgled. Barbie lutka kao simbol suludog svijeta svakodnevnog pritiska na žene ostavlja tragove na svakom koraku. Standardi su uvijek malo iznad letvice koju većina žena i teoretski može dosegnuti. Na drugom mjesto, na prvu pomalo iznenađujuće, je majčinstvo. Kada se malo dublje zagledamo u majčinski stid, priča postaje jasnijom. Stid je to od kojega pate i one koje imaju djecu, kao i one koje nemaju djecu. Majčinstvo je duboko usađeno kao izvor ženske vrijednosti. Ako nisi udana, stalno te ispituju kada ćeš se udati. Kada se udaš, pitanje o djeci postaje ritual i pravo svakome tko te sretne.

Ako imaš jedno dijete, premalo je, ako imaš troje ili više, previše je. Ako imaš dvoje pa ih rodiš s velikom razlikom, ne valja; ako ih rodiš godinu za godinu, opet ne valja. Ideali su, kao i s izgledom ponovno napumpani do nepodnošljivo frustrirajućih razmjera pa sve češće imamo priliku na ulicama vidjeti djecu-projekte koji su već u vrtićima zatrpani aktivnostima kao posljedicom roditeljskih ambicija. Naravno, uvijek u pratnji majki koje i nakon nekoliko poroda moraju izgledati fizički besprijekorno kao da su tinejdžerke. Potpuno suludo.

Iz toga proizlazi često i najveći razlog za stid žena: ideja o tome da žene moraju biti savršene. Nije više dovoljno biti samo prekrasna, ili odlična majka ili uspješna poslovna žena. Ideal je postići sve troje. Jedino tada nema straha od stida. Niti tu nije kraj. Čak i, hipotetski govoreći, kada bi se postigao taj ideal savršenosti, nikako nije poželjno razbacivati se s tim. Dvosmislene poruke nepisanih pravila za svaku uspješnu ženu jasno upozoravaju kako se treba ponašati:

• Budi savršena, ali nemoj praviti predstavu oko toga; da bi postigla savršenstvo, ne smiješ na to trošiti vrijeme namijenjeno obitelji, partneru ili poslu. ako si uistinu dobra, savršenstvo bi trebala postići s lakoćom.

• Nemoj nikoga uznemiriti ili povrijediti nečije osjećaje, ali reci što misliš.

• Budi iznimno seksualno privlačna (nakon što djeca odu na spavanje, nakon što odvedeš psa u šetnju i urediš kuću), ali tu privlačnost sakrij na roditeljskim sastancima. Što god radila, nemoj slučajno pobrkati te dvije stvari- znaš što se priča o ženama koje su previše nametljive u seksualnom smislu.

• Budi to što jesi, ali ne i onda ako si stidljiva ili nesigurna. Ne postoji ništa seksualno privlačnije od samopouzdanja (osobito ako si mlada i superzgodna).

• Nemoj u ljudima izazivati nelagodu, ali budi iskrena.

• Nemoj biti previše emocionalna, ali nemoj biti ni hladna. Ako si previše emocionalna, onda si histerična. Ako si previše hladna, onda si hladnokrvna gadura.

Priča je sažeta u američkoj studiji o pokoravanju normama ženstvenosti. Najvažnije karakteristike su:

• Ljubaznost

• Nastojanje da se pridržavaju ideala vitkosti

• Skromnost koja se postiže time da ne privlače pažnju na svoje talente i sposobnosti

• Nastojanje da budu dobre domaćice, brižne prema djeci

• Predane svojoj ljubavnoj vezi

• Seksualnu intimnost trebaju izražavati samo u čvrstoj vezi

Snovi, ambicije i nadarenost žena, iz ovoga je jasno zaključiti, nisu važni.

Kako stvari stoje kada je o muškarcima riječ? Koji su tu okidači u igri? Prvo i najsnažnije pravilo glasi: ne dozvoli da te smatraju slabim. Slabost je nedopustiva i nepopravljiva, dostojna doživotne etiketiranosti i stida.

Čini se da se muškarci na dva načina suočavaju sa stidom: ili pobjesne ili se zatvore.

Što reći na kraju ovog osvrta na tako važnu i razornu pojavu kao što je stid? Psihoterapija s empatičnim terapeutima može biti od velike pomoći. Zadatak je za sve nas da naučimo biti ranjivi i iskreno pričati u empatičnom okruženju o svojem stidu. Ljudi koji su se usudili proći kroz svoj strah, dobili su jako puno. Želimo li se vratiti jedni drugima, potrebna je hrabrost da se usudimo suprotstaviti se pravilima koja nam govore kakvi bismo trebali biti.

Moj psihoterapijski rad s ljudima daje mi tu privilegiju da upoznajem ljude i s jedne i s druge strane stida. Oni koji dolaze, na početku umorni od vječite borbe da zadovolje ideale koji su im protuprirodni, otvaraju svoja lica, vraćaju sjaj u očima i ponovno otkrivaju svoj smijeh i ples, dok korak po korak, otkrivaju tko ustvari jesu i što žele. Sloboda da budu, da žive, da osjećaju, da iskorištavaju svoje potencijale, da se ne stide zbog onoga što jesu.

Ne preostaje mi ništa drugo do li da preoblikujem kraj moćne pjesme Jorge Bucaya „Odbacivanje samog sebe“:

Sve je počelo prekrasnog, sunčanog dana

kada si prestala govoriti:

„ja bih trebala biti“

i uzdignutog čela i nasmiješenog lica,

svjesna svoje ranjivosti,

s ponosom izgovorila:

„ja jesam“.