GLEDAJ I VIDI

Negdje sam pročitao da je na pitanje upućeno srednjoškolcima `što žele biti kada odrastu`, veliki postotak njih iskreno odgovorio da `žele biti popularni`.

Popularnost, čini se, donosi zadovoljavanje jedne od najsnažnijih ljudskih potreba, a to je potreba da budemo viđeni. Potreba koja podrijetlo vuče iz najranijeg djetinjstva, a koja u životu velikog broja odraslih ljudi nikada nije bila zadovoljena. Velika većina mojih klijentica i klijenata koji dolaze na psihoterapiju, reći će da su imali sretno djetinjstvo, ispunjeno ljubavlju i roditeljskom podrškom. Nekoliko susreta kasnije to sretno djetinjstvo obično se rasprsne u bolnom i dubokom uzdahu svijesti, popraćeno posljednjim bedemom iluzije, da su roditelji učinili najbolje što su mogli.

Na vidjelo dolazi bolna i poražavajuća činjenica da nisu bili viđeni. Da im nije bilo dozvoljeno da budu ono što jesu. Nesvjesno ili direktno, poticani su da se uklope. Da se uklope u ideju kakvi bi trebali biti. Kakvi moraju biti da bi ih društvo prihvatilo. Da ne bi bili odbačeni i kažnjeni.

Da ne bi bili nesretni.

Roditelji se trude svim silama da pripreme dijete za život, na način da pripada, nemajući pojma da na taj način ponekad oduzimaju djetetu upravo pravo da pripadaju životu, a ne ideji o životu.

Očekivanja su ogromna, pravila, pisana i nepisana, vrlo glasna, a zapovijedi i kazne vrlo jasne. Nema talasanja. „Dok si pod mojim krovom“ i slične rečenice tog tipa, koje nastaju u trenucima kada roditelji u potpunosti gube svoj integritet, slamaju i posljednju nadu djeci.

Poruka je jasna: nemaš pravo biti to što osjećaš da jesi. Vanjske su odrednice neusporedivo važnije za preživljavanje i uklapanje u društvo.

I onda se, s vremena na vrijeme, pojavi netko popularan. Svi im se dive, uzbuđeni su kad ih sretnu na ulici, čak im i prilaze s osjećajem da se poznaju, ili ih u strahopoštovanju zaobilaze. Žele biti kao oni, ljubomorno im se ismijavaju, no što god ovi radili, ostaje zabilježeno. Nemoguće im je da prođu ulicom, a da ih ne primijete. Ponekad su potrebni tjelohranitelji da bi uopće mogli hodati ulicom.

Za slučajnog prolaznika, željnog pažnje, to izgleda kao da je taj netko popularan konačno dobio svoju satisfakciju i da je konačno viđen.

Lijep je to osjećaj da te netko prepoznaje. Ugoda je to koja opija ego snažnim eksplozijama zadovoljstva, no radi li se tu zaista o tome da je osoba koja je popularna viđena? Ili se radi o čistoj egoističnoj manifestaciji prepoznavanja slike o nekome?

Sva ta kreveljenja rock pjevača, namješteni osmjesi svjetski poznatih glumaca, suhoparne uštogljene izjave političara… zar je teško u tome prepoznati ulogu? Ulogu koju oni oblače da bi se svidjeli javnosti, jer znaju da o sudu većine ovisi njihova popularnost i pozicija moći (ma koliko to nikada neće priznati). Uloga, iza koje stoje jednako usamljeni, možda čak i odbačeniji pojedinci. Pojedinci, koji su radikalno poistovjećeni s ulogom koju glume.

Pojedinci koji i nakon 50 godina bavljenja muzikom i dalje moraju s jednakom strašću pjevati svoje najveće hitove s početka karijere. Glumice koje nemaju pravo na tjelesne nedostatke i moraju i sa 80 izgledati kao da su tek ušle u pubertet. Ili političari, od kojih se očekuje savršena moralnost u svakoj prilici te nogometaši koji nikada nemaju pravo promašiti gol.

Većina smrtnika, koji im se dive, i dalje će nastaviti sanjati o „svojih 5 minuta pod reflektorima“. I dalje će vjerovati da je jedino što u životu ima smisla ulaganje truda da i nas prepoznaju. Da prepoznaju našu sliku.

San o popularnosti, pa makar i u svome selu.

Onim rjeđima, dogodi se tako još jedna od stotina mračnih noći duše, koja ovaj puta prelije čašu.

Odjednom se sve učini tako besmislenim. Sva ta borba, čežnja, strahovi, očekivanja. Sav taj pokušaj da se svide i uspiju po tuđim mjerilima. Sve te godine čekanja da se život dogodi kada postignu ovo ili ono, bačene su u vjetar. Postigli su oni štošta, no ništa ih nije zadovoljilo. Život, kakvom su se nadali, nije se dogodio.

Dogodi im se tako noć u kojoj se probude iz Matrixa.

Ti rijetki, prelome u tim mračnim trenucima, popraćenih željom da ih nema, i usude se povjerovati da mora biti nešto više od te bjesomučne borbe s vjetrenjačama.

Oni iskusniji znaju da su to vrlo opasni trenuci jer religiozni i razni drugi lešinari upravo u tim trenucima podmeću ljudima svoje ideologije i zapovijedi. Noć je mračna i duga, a put kojim kroče neistražen je i zastrašujuć. Put je to odluke, koji svatko mora proći sam, a upravo je samoća najstrašnija od svega. U tim trenucima bilo kakva podrška ili nada tako privlačno zvuče. Mnogi će odustati i prihvatiti ponudu, postati gorljivi pristaše ovog ili onog boga, ove ili one ideje, spremni umrijeti za tog boga ili ideju (ne znajući da se to već odavno dogodilo).

Oni koju prođu kroz iskušenje i usude se ne upasti u milost i nemilost ideologije, prošli su inicijaciju i odjednom shvaćaju da su krenuli na jedino sveto putovanje, u srce svoje boli i odbačenosti, u srce onog što će im se vrlo ubrzo otkriti kao njihov jedini dom.

Jorge Bucay, argentinski geštalt psihoterapeut, u svojoj knjizi „Ispričat ću ti priču“, ovako opisuje taj fenomen:

Sve je počelo onog sivog dana kad si prestao s ponosom govoriti: “Ja jesam!“ I, pomalo zbunjen i preplašen spustio si glavu i zamijenio svoje riječi i držanje

razmišljanjem: “Ja bih trebao biti… “

Upravo tu negdje, u tim izazovnim i najstrašnijim trenucima, rađa se nešto neprocjenjivo.

Rađa se naše iskustvo kako je to uopće postojati,

kako je to biti mi sami.

Možda samo odbljesak, možda samo sjena, no sasvim intuitivno čisto i jasno, da nemamo sumnje da se radi o nečemu neusporedivo snažnijem, istinitijem i iskrenijem od bjesomučne potrage za pumpanjem i ukrašavanjem slike o sebi.

U tim trenucima znamo istinu. Može Mona Lisa biti ne znam koliko popularna slika, no svatko, ali baš svatko, od milijuna ljudi koji su je vidjeli u Louvreu, neusporedivo je važniji i potpuniji, življi i potentniji.

Pojavljuju se osjećaji, pojavljuju se okusi, boje, mirisi. Pojavljuju se neispunjeni dodiri, tišine i strahovi. Pojavljuje se bol, koje se više nije potrebno bojati. Bol, koja nije ni dobra ni loša, već naprosto bol, s kojom se, odjednom to shvaćamo, znamo nositi bez otpora.

Bol od koje više ne moramo bježati.

Tu priča počinje.

Potraga je to za blagom koja će trajati cijeli život. A tajna je u tome da je cilj bio upravo otkrivanje same potrage. Upravo trajanje njezina je narav, svrha i izvor zadovoljstva i mira. Dok traje, živi smo i tu više razloga za brigu i čežnju za postizanjem nekog cilja nema. Tu smo. Stigli smo.

Ili, kako bi to Alan Watts rekao:

„Put vodi do svih mjesta kojima prolazi.“

Odjednom, nije nam više potreban šećer da bi osjetili slatkoću života. Nije nam potreban niti alkohol da bi se opustili i osjetili sreću. Ne trebaju nam cigarete da umanjimo intenzitet emocionalne boli. Odbojna nam je ideja da pojedemo više hrane nego što nam je u tom trenutku potrebno.

Počinjemo otkrivati kako je to spavati, jesti, hodati, smijati se, plakati, družiti se, grliti, voljeti.

Vraćamo se u vrtić, doduše jednog sasvim drugačijeg tipa. Vrtić osobne odluke, želje i potrage. Nestaje potrebe za borbom. Postajemo lagani, puštamo se. Igramo se, ponovno sa sjajem u očima, s kojim smo i rođeni.

I dok slika o nama traži borbu, stalno natjecanje. treba neprijatelje, suparnike, iziskuje ratove i ljubomoru, povratak k sebi, svome iskustvu, tečan je i živ.

Bez napora, u skladu s trenutnim potrebama.

Ovdje i sada.

Učimo puštati, okružujemo se autentičnima i prisutnima, kucamo na vrata učitelja koji su razvili vještinu kako je to biti i učiteljica i učenik, prigrljujemo svoje pogreške i volimo svoj stid.

Nije nam više potrebno razumjeti, sada, kada smo prisutni i živi. Sve se događa onako kako se treba dogoditi. Nepodnošljiva lakoća postojanja, rekao bi Milan Kundera, izlazak iz sustava vrednovanja i polaganost u prihvaćanju onoga što jest.

Neka zen pjesnik zaključi ovu igru riječima:

„Sve je prepušteno njenoj prirodnoj ljepoti,

Koža netaknuta,

Kosti onakve kakve jesu:

Što će tu šminka, nekakav puder.

Takva je kakva je, ni više, ni manje.

Prava divota!“