Savski Hendrix polumaraton

Znao sam da nisam spreman za polumaraton. Svaki atom moga bića je to znao. Nisam odradio niti jednu dužinu ove godine. Najduže sam trčao 10 kilometara i to samo dva puta. To nikako nije dovoljno za polumaraton. Slijedio sam program i vrhunac pripreme trebao je biti u posljednja tri tjedna. No ja sam se na početku tog perioda razbolio. I ne samo da nisam otrčao dužine neophodne za utrku, nego mi je bolest odnijela veliki dio snage i kondicije.

Problem je bio što nisam znao koliko.

U bilo kojem drugom scenariju, nema šanse da bih trčao, no radilo se o Savskom polumaratonu koji je ove godine nosio ime Hendrix. Po grafitu po kojemu je željeznički most dobio ime. U više sam navrata načuo priče o rock maratonima svugdje po svijetu i ovo je bilo najbliže što sam mogao sudjelovati. Fizička nespremnost? Bolest? Volja je bila neusporedivo veća.

Još u ponedjeljak mi se vrtjelo dok sam 4 kilometra pješačio iz PsihoPLANET-a do doma.

Uvjeravao sam se da će sve biti u redu kada dođe subota i dan utrke.

Uz sve to utrka je dan prije uskrsa. Kako u cijeloj uskršnjoj parodiji cijenim jedino poganske elemente koji imaju veze sa slavljem buđenja prirode, shvatio sam da će ova utrka za mene biti pravi pozdrav proljeću.

No na dan utrke vrijeme nije bilo nimalo proljetno. Prohladno i oblačno, na rubu kiše (kasnije će nas, na mahove, kiša i poprskati, a najgore će biti izmjena hladnog vjetra na nasipu i vrućina koju bi osjetio kada bi došli ispod nasipa koji bi nas štitio od vjetra). Na sreću prije početka utrke, kao najbolji stimulans, tu je bila ekipa iz udruge Down 21, koji će trčati svoju utrku od nekoliko stotina metara.

Utrka je bila zamišljena tako da svi trkači na 5 i 21 km stanu u špalir kako bi štićenici udruge s downovim sindromom mogli trčati među nama.

Od prije poznat s utrka i meni nadasve smiješan voditelj, da ne bi hrvatski mentalitet i u ovakvim trenucima isplivao na površinu, lijepo je objasnio preko razglasa da će sada svi lijepo stati u špalir i navijati cijelo vrijeme bez prestanka, a ne samo na početku i na kraju. Tako je i bilo i kada je ekipa srčano i beskompromisno krenula, atmosfera je postala točno onakva da su riječi jednostavno nedovoljne da opišu osjećaj. Vikali smo, pljeskali, smijali se, voljeli i bili sretni da smo dio ove priče.

Mali doprinos većina trkača simbolički je dodala šarenim čarapama.

Nakon ovakvog uvoda sve će biti lakše, vjerovao sam.

Organizatori su osigurali i ekipu s balonima na kojima je pisao rezultat, što je značilo da se slijeđenjem njihovog tempa stiže do željenog rezultata na cilju.

2:00 na ljubičastom balonu trkačice Katje privuklo me. Moji najbolji rezultati su tu negdje oko 2 sata, a nakon solidnih rezultata na 5 i 10 kilometara nekoliko tjedana prije, ponadao sam se da bih mogao držati ovaj tempo. Nije to neki strašan tempo, 5:40 min/km no zna prevariti nespremne i one preko 100 kg.

Odlučio sam slijediti ljubičasti balon pa što bude. Znao sam da ću vrlo brzo saznati kakvo mi je fizičko stanje.

Prvih 5 kilometara utrke slijedio sam bez problema. Iako nisam mogao ući u klasičan ritam jer smo trčali po nasipu pa je podloga bila vrlo neravna, što je značilo minimalnu no primjetnu promjenu ritma, nisam imao nikakvih poteškoća. Ufurao sam se i nisam osjećao da mi je naporno. Na 6. kilometru po prvi puta sam na utrci uključio muziku. Stavio sam neke sebi drage pjesme i pustio da me one ponesu. Kako se radi o rockerskoj utrci, pomislio sam da bi muzika mogla biti dobrodošla. Jako je puno trkača oko mene s muzikom u ušima. Zanimljivo je da je na nekim svjetskim maratonima muzika zabranjena jer ju se smatra određenim oblikom dopinga. Kako bilo, očito je da muzika mnogima pomaže, no meni nije. Imao sam prije nekoliko treninga s muzikom, no osvijestio sam da mi ima nešto neprirodno u tome. Naučio sam trčati slušajući svoje tijelo, a muzika mi je u tome smetala. Nisam se osjećao prisutno, izbacivalo me iz ravnoteže, i ma koliko sa radilo o pjesmama koje sam pomno izabrao da mi ne stvaraju iritaciju, osjetio sam težinu i odlučio isključiti ipod. Navike su navike, a svijest je svijest. Dok sam se ja oporavljao od nereda koji je u moj sustav i balans unosila muzika, shvatio sam da polagano zaostajem za grupom oko balona 2:00. Došao sam na 10. kilometar i sasvim sam jasno znao da je bila notorna glupost da sam slijedio ovaj tempo. Nisam bio spreman za to. Nikako. Kako sam do sada istrčao 7 polumaratona i jedan maraton, znao sam što me čeka nakon 15 kilometara ovako nepripremljen.

Bolest i neodrađene duljine očito su uzele puno više nego što sam se nadao. Sada sam to sasvim jasno znao. Nisu me boljele noge, nego ramena koja su mi bila ukočena nakon što sam nekoliko dana proveo ležeći u krevetu. Jaka mišićna napetost i zamor materijala postajali su sve veći problem. Čak sam progutao i energetski gel koji sam za svaki slučaj ponio sa sobom, no nisam osjetio nikakvu razliku.

Usporio sam na tempo od 6:30 min/km jer brže od toga jednostavno nisam mogao. Potrošio sam sve resurse i od sada će mi jedini cilj biti da istrčim bez hodanja. Bio je ovo tempo koji sam mogao pratiti bez naprezanja i boli. Bio je to tempo koji mi je u tom trenutku bio prirodan i u skladu s mojim mogućnostima.

Preostalo mi je 11 dugih kilometara.

Znao sam da tu počinje prava priča o mentalnoj snazi i izdržljivosti.

Tjelesne resurse više nisam imao i sada je bilo na meni da isprobam ideju Alena Wattsa o patnji i neugodi kao o nečemu od čega ne trebamo bježati ako je prihvatimo takvom kakva je. Moj um odbijao je suradnju i stalno se trudio da me podsjeti koliko još puno ima, a u kako sam ja lošoj fizičkoj situaciji.

Zašto si to radiš? Što ti to treba? Zar ne vidiš da si došao nepripremljen i da je ovo čisto kažnjavanje?!

Ovo su samo neke iz repertoara rečenica koje su se pojavljivale u trenucima slabosti, najčešće kada bi naišao na oznaku za kilometar na kojemu se nalazim u utrci, i potom brzo preračunao koliko je još ostalo.

No nisam dozvoljavao rečenicama da prevladaju. Vratio bi se svome tijelu i osvijestio što se događa. Tempo je bio stvarno lagan i mogao sam ga slijediti. Osjećao sam laganu napetost u ramenima, no to nikako nije bilo ključno u mojem nastojanju da završim utrku. Nisam osjećao niti da sam na rubu pa da moram stati i prehodati barem malo jer, iako jesam išao iznad svojih trenutnih mogućnosti prvih 10 kilometara, na vrijeme sam usporio i nisam doživio potpuni slom.

Ovaj, manji slom, bio je u granicama izdržljivosti. Vratio sam se Wattsu. Njegova ideja je da mi zapravo uopće nemamo iskustvo patnje i da mi, kada nam se pojavi neugoda, jedino što imamo je sjećanje na neugodu od prije, a to nikako nije isto što i sama patnja. U skladu s tim, njegov prijedlog je da naprosto prihvatimo patnju, da budemo ona, kao što to radimo kada smo sretni i zadovoljni pa niti ne primjećujemo da se nešto posebno sretno događa nego jednostavno jesmo ta sreća i zadovoljstvo.

Bilo je zanimljivo. Vjerojatno evolucijski uvjetovan nesvjesni refleks mozga koji odbija neugodu, a teži ugodi, nije mi bio od pomoći. Povremeno bi došao u kontakt, jednostavno postojao i išao dalje, korak po korak, bez napetosti, osvještavajući da je ono što je toliko jako bolno u ovoj priči ponajviše moj mentalni proces i navika da bježim od napora. Ironično, no najveću bi mi patnju uzrokovao upravo strah od patnje i borba protiv iste. Prihvatio bi i pustio. Patnja, napetost i bol prestali bi djelovati. No vrlo brzo, moj um šteneta ponovno bi naglo uskočio u kadar tražeći od mene da se sjetim gdje sam i koliko još ima do kraja i toliko željenog stajanja. Izgubio bih nekoliko minuta, ponovno osvijestio što se događa i ponovno pustio napetost slušajući svoje tijelo.

Podigao bih ruke, protresao ih i na taj način smanjio ukočenost ramena. Nije se tu radilo o nekoj bolnoj ukočenosti, no sasvim dovoljnoj da nakon 15-og kilometra postane teretom. Jer to je ono što sam naučio u dugoprugaškim trčanjima… sve pa čak i najmanji otklon, postaju problem u kasnim fazama utrke. Prebacivanje, za primjer, znojnika s desne ruke na lijevu, izazvalo bi mi nepodnošljivu neravnotežu sustava na prijašnjim utrkama.

Kako sam ovdje išao zaista polako, nije bilo većih problema, osim činjenice da sam gorivo potrošio i da već odavno idem na rezervu. Jedina snaga bila je snaga volje. Nije da fizički ne bih mogao izdržati još barem 10 kilometara duže da se radi o životu i smrti, no psihički, posebno kada ideš tako sporo, a ostali te prelaze sporim, a opet bržim od tvojega, korakom, nisam imao snage.

Da se razumijemo, ovdje se nije više radilo o egu. Ego se nakon onih 10 prvih kilometara koje sam forsirao i na taj način prerano potrošio gorivo za drugi dio utrke, povukao. Da sam krenuo s tempom od 6:00, ironija je, završio bi prije utrku i vjerojatno ne bih imao ovakvih problema u drugom dijelu. Također još jedna lekcija dugoprugaškog trčanja o pametnom planiranju i svijesti o stanju prije. Sve sam to znao no ego me prevario i navukao na tanak led. Na sreću sam zaustavio potpuni potop usporavanjem na vrijeme, prije nego sam pukao. No to je usporavanje, kako sam već rekao, bilo dosta žestoko.

Polagano sam prilazio kraju, a umor je postajao sve glasnijim. Ponovno ista taktika, vraćanje k sebi i svijest da više neću ići na utrke nepripremljen. Sigurno ne nedugo nakon bolesti, ma koliko mi značilo. No jaka je bila rockerska sila u meni. Nekako sam ovo morao otrčati za sve one dane klošarenja po očajnim punk i rock koncertima diljem Slavonije, bilo gdje na potezu od Virovitice do Osijeka. Švercali bi se prijatelj Kopke i ja u noćnim vlakovima, bili izbacivani po raznoraznim pripizdinama, na putu ka našoj pripizdini. I hodali smo usred noći otvorenim cestama, kisnuli, mrzili svijet i sebe, uvijek sanjajući samo o jednoj stvari: o krevetu, onako toplom i mekanom.

Nisam pomislio na krevet. Cilj je bio završiti utrku. Posljednja dva kilometra psihički mi je bilo teško održati ritam i mir. Vidio sam s druge strane savskog napisa crveni napuhani balon gdje je bio kraj i to me je gotovo pa slomilo. Stvarno mi se više nije dalo. Ta posljednja dva kilometra pustio sam umu da divlja i da me pojede svojom frustracijom i mučenjem. Ta dva kilometra nisam se više pokušavao vratiti u balans. I ma koliko naporno bilo, laganim sam korakom prilazio cilju. Nije više bilo straha. Znao sam da ću istrčati do kraja i na taj način ispuniti barem jedan cilj, a to je da istrčim cijeli polumaraton. Bit će to moj najsporiji polumaraton na ravnoj podlozi, no ujedno i jedini koji uopće nisam pripremio, nego sam ga odlučio trčati na osnovu sjećanja na prošlu godinu i želje da istrčim polumaraton s rockerskim nazivom.

Ušao sam u cilj gdje su me dočekali Stojka i Nikola.

Stojka je trčala utrku od pet kilometara, a Nikola istrčao svoj prvi polumaraton u životu za odličnih sat i 51 minutu. Jako mi je drago da nam se pridružio u ovoj priči. I kao inspiracija i kao podrška.

Medalja oko vrata s likom Hendrixa na onaj simbolički način bila je podsjetnik realnosti da sam

uspio. Ostvario sam zacrtano.

Medalju sam dobio od Dragana Jankovića, jedne od legendi hrvatskog trčanja, i to mi je jako puno značilo.

I ma koliko bilo hladno, ma koliko pukao na pola puta, i ma koliko nepripremljen i bolestan bio, meni je ova utrka trebala i još mi više utvrdila svijest i želju da svoje trčanje prilagođavam zdravom i prirodnom pristupu. Nisam isforsirao do kraja i išao do krajnjih granica. Bio sam cijeli drugi dio utrke blizu rubu, no opet, na sasvim dovoljnoj udaljenosti da znam da mogu i hoću. I to je lekcija koju sam naučio. Patnja i bol koji su se pojavljivali bili su psihički, a ja znam da mogu puno više. I ne samo da mogu nego i hoću.

Sada se mogu ponovno vratiti miru svojih nekoliko trčanja tjedno u kojima uživam i polagano graditi kondiciju, korak po korak.

Čak i ovo izazovno i naporno iskustvo podsjetilo me zašto volim trčati na utrkama. Jer, to je sport u kojemu se mogu suočavati sa svojim sposobnostima i granicama bez pritiska i borbe s drugima. Lijepo je gledati profiće i one rekreativce koji su vrlo blizu profićima kako fenomenalno brzo trče. Stvarno im se divim i razumijem koliko je to velika stvar, no istovremeno, uživam u svakom svojem koraku i suočavanju sa svojim mogućnostima i strahovima, pri tome pazeći da se ne kažnjavam, gazim, ubijam, vodim preko granice. Uvijek tu negdje, blizu, no ne i preko, gdje počinje kažnjavanje sebe. Jer, ma koliko mi naporno bilo (a svakako je važno spomenuti da sam po prvi puta trčao polumaratonsku utrku sa preko 100 kg (točnije 101,5, što mogu zahvaliti bolesti u dva navrata ove zime, kada sam se prepustio starim navikama i utjehu nalazio u slatkome)), u svakom sam trenu bio u kontaktu sa svojim tijelom. Slušao sam ga, i pazio da nađem ravnotežu između moje želje i njegovih mogućnosti.

Ono što je najvažnije je činjenica da sam ja danas motiviraniji za trčanje nego što sam bio prije dva dana. I to je dobro.