Posljednji pozdrav. postmirogojske asocijacije.

Bio sam danas na sprovodu šogorove bake na Krematoriju na Mirogoju. Svojom arhitekturom tišine i svečanosti, Krematorij je po meni idealno mjesto za ritual posljednjeg pozdrava.

Već sam dolazak na Krematorij u meni budi strahopoštovanje i poniznost. U blizini smrti, dah života svjež je i jednostavan. Vremenska kulisa kiše i sivih oblaka, u skladu je sa atmosferom sprovoda.

Neki ljudi smatraju da je sprovod ritual koji pomaže onima koji ostaju iza umrlih da se lakše nose sa smrću voljene osobe. Ne omalovažavam tu ideju i funkciju, no nekako sam bliže ideji da bi i ono što dolazi neposredno poslije posljednjeg sučevog zvižduka, moglo poslužiti više da se proslave najbolji trenuci utakmice, nego li da se plače nad činjenicom da je tekma završila. To nikako ne obezvređuje važnost i nužnost emocionalnog tugovanja za najbliže.

Poslije sprovoda na Internet stranicama Mirogoja saznajem da su ovaj tjedan na Krematoriju ispraćene 73 osobe. Najmlađi je imao 30, a najstariji 100 godina. Gotovo 50 od njih 73 umrlo je u svojim 70-ima i 80-ima. Svi su oni bili nečija djeca, imali su svoje učiteljice i učitelje, radovali se, nadali, očekivali, strahovali, brinuli, potiskivali, osjećali krivnju i stid, vjerojatno barem jednom pomislili da bi bilo bolje da ih nema. Većina su bili i roditelji, neki i bake i djedovi, neki sigurno i prabake i pradjedovi.

Iza njih ostaju neke nove generacije da se na neki svoj način pozabave s vremenom koje imaju na raspolaganju, nikada ne znajući za sigurno o koliko se vremena radi.

Svećenik iz crkve, u koju je šogorova baka išla redovno, vodi ceremoniju. Dostojanstven je i ugodan. Primjećujem da se ne uklapa u moju predrasudu o jednom povećem broju katoličkih svećenika koje sam u posljednje vrijeme sretao, a koji su kronično cijepljeni od života i emocije. Prisutan je. Ništa posebno, no opet primjetno i zadovoljavajuće.

Cijeli ritual traje ukupno 15 minuta. Osobno je u cijeloj priči jedino pokojničino ime koje svećenik spominje tri puta. Sve ostalo promidžbeni je program katoličke ideologije. Ok, razumijem i u potpunosti se slažem da žena kojoj je katoličanstvo bilo važna stavka u životu treba da bude ispraćena katoličkim ritualom. I tu nemam zamjerke, ma koliko mi se ponekad to činilo iz moje perspektive tako besmisleno. No ne želim o tome ovdje. S druge strane, uz ritual, svećenik koristi nekoliko minuta za promidžbeni program svoje ideologije. Jeftinom filozofijom i još jeftinijim logičkim zaključcima navlači vodu na svoj mlin.

Bolest, strah i smrt… govori nam. Nitko od ljudi nema odgovor na te tri stvari. Što možemo zaključiti, pita nas nenapadno. Koji je smisao života i smrti? Što drugo nego da se prepustimo našemu gospodinu i da vjerujemo njegovoj riječi?! Logično je, zar ne.

Osvještavam da već jako dugo nisam bio u crkvi i slušao propovijedi ovog tipa. Nemam želudac za tako jeftine trikove i manipulaciju. Pomišljam na svih onih 73 umrlih. I nekako sam siguran da je njihov ispraćaj bio vrlo sličan, radilo se o onom tridesetogodišnjaku ili stogodišnjaku. Iste riječi, identična prilika da se podsjeti prisutne da je Isus jedini spas i jedina nada. Jedini način da se smisleno suočimo sa bolešću, strahom i smrti.

U tom trenutku u svijest mi dolaze riječi gore spomenutog tzv. krista i meni dragog tzv. antikrista Nietzschea. Potonji govori o svećenicima kao o propovjednicima smrti. I slažem se tu s njim. Ima nešto tako lešinarski bezpijetetno da se nečiji sprovod koristi kao prilika za promidžbu svoje životne ideologije. Ima nešto tako bezobzirno ljigavo da se u trenucima slabosti i boli zbog gubitka ljudima pod noge podmeću njihova rješenja i neprikosnovene istine. Svatko ima pravo da vjeruje u što god želi, no je li nužno sprovod mjesto da se podsjeća koja su to vjerovanja jedina ispravna. Jer onima koji vjeruju nije potreban podsjetnik, a oni koji ne vjeruju, dovoljno su iziritirani.

Na drugoj strani je Isus koji na jednom mjestu, prema knjigama, kaže:

"Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve." (Mt 8,22)

Pomišljam kako je to Isus kakvog sam volio kada sam se kao klinac, nemajući dovoljno snažno iskustvo života, smatrao kršćaninom. Isus kojega bi danas kršćani prvi razapeli na križ. Isus koji nikada ne bi bio kršćanin.

I nimalo ne dvojim, potaknut današnjim iskustvom katoličkog ispraćaja, da su nominalni krist i antikrist na istom tragu. Radi se o životu. O iskustvu života. O strasti. O zajebanciji. O vrištanju. Plesu. O napuštanju sigurne zone. O napuštanju ustajalih prostorija službenog morala. O laganju, da bi se zaštitilo ono što nam je sveto. Radi se o ljubavi, ma koliko američka filmska industrija učinila štete po tom pitanju.

Radi se o prihvaćanju. O prihvaćanju nesigurnosti.

O prihvaćanju i bolesti i straha i smrti. Nije potrebno razumjeti. Dovoljno je prihvatiti.

Isto vrijedi i za život.

Dok god se trudimo razumjeti, promašujemo ceo fudbal.

Dok god tragamo za smislom, mrtvi smo koji pokapaju svoje mrtve.

Blebećemo praznu slamu, silujemo naše mozgove, ne vidimo ni šumu ni drveće.

Bojimo se, ne živimo.

Propuštamo čuti tišinu koja, posebno u blizini smrti, jedina daje dostojanstvo i mir. Tu još, možda, jedino muzika ima pravo glasa, da ukrasi svu dubinu i težinu tišine.

A ako je već i potrebno pričati, ovisno o afinititetima najbližih, po meni bi bilo neusporedivo snažnije da posljednji ispraćaj bude obilježen pričama o životu pokojnice. Svatko je imao svoje trenutke koji zaslužuju da se u tom svetom trenutku podijele sa onima koji su došli na ispraćaj. Iskreno vjerujem da je svačiji život vrijedan romana. Svačiji je život dostojan završnog slavlja. I ma koliko bilo bolno najbližima, siguran sam da se nitko nikada ne bi usprotivio da ceremonijal postane osobniji, iskreniji i autentičniji. Da se i ovih nekoliko posljednjih trenutaka sjećanja na osobu pred ljudima posveti upravo slavlju života. Da čujemo poneku riječ o ljubavi, o postignućima, o onima koji ostaju iza umrlih, upravo zahvaljujući onoj ili onome kojih više nema.

Toliko je toga nepošteno prešućeno. I možemo pričati o tome da je format vremena na krematoriju vrlo ograničen, no s obzirom da je 5 od 15 minuta otišlo na ideološku propagandu, siguran sam da bi stalo barem nekoliko osobnih rečenica koje svatko zaslužuje.

No da bi bilo tako, trebamo žive. To se odnosi i na one koji iskreno izražavaju tugu zbog gubitka voljenih, kao i na one koji su dobili čast da dirigiraju ritualom posljednjeg pozdrava.

To je ono o čemu pričaju Isus i Nietzsche. Katoličanstvo kakvo danas poznajemo, čast izuzecima, nastalo je oko križa i smrti. A Isus i Nietzsche vrlo su glasno i strastveno često propovijedali o životu.

To je ono što mi je nedostajalo. Jer, ma koliko je netko proveo život kao mrtvac koji pokapa svoje mrtvace i čeka da i sam dođe na red da njemu najbliži mrtvaci pokopaju njega ili nju, siguran sam da je svatko imao, možda rijetke, no imao je, trenutke života. Živoga života, radosnog života, jednostavnog i proživljenog života. Života iskonske i iskrene duhovnosti, o kojemu šapuću tisućljetne, neopterećene i ideološki nezatrovane ideologije sa svih krajeva svijeta.

I to je ono o čemu bi, po meni, trebao biti posljednji pozdrav.