tijek misli. u prirodi.

„Isključi svoje mašine i prepusti se osjetilima.“

Tako je učitelj Yoda savjetovao mladog Luka Skywalkera na početku njegove obuke da postane onaj koji će spasiti galaksiju u filmu Star Wars.

Stišaj um, ugasi reklame, oprosti buci grada.

Otiđi u planinu…

Vrati se doma…

Svome doma…

…

Priča se događa sama od sebe kada prestaneš očekivati, kada se zaboraviš nadati.

Kada pustiš…

što god je potrebno da se pusti.

Rumijev citat, koji koristim kao misao vodilju na ovome blogu, kaže:

„Daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje.

Tamo ćemo se naći.“

Svakodnevno oko sebe slušam ljude koji tragaju za smislom. Koja je svrha moga života i sve ove patnje i brige, pitaju se, maštajući da će se jednom, možda, u nekoj zlatnoj i bezbolnoj budućnosti domoći tog vrha s kojega će vidjeti jasno i čisto.

Planina me uči da je vrh nevažan i da je sastavni i jednakovažni dio Puta. Prva pjesma „Tao Te Chinga“ šapuće o tome:

„Vječno bez žudnji može vidjeti tajnu;

uvijek žudeći, vidi samo pojavnosti.

A upravo tajna biva prolazom do

sveg razumijevanja.“

Mi sanjamo osvojene i postignute vrhove. Žudimo. Stalno i bez prestanka. Hoćemo 10 000 stvari iz pojavnog svijeta. I ma koliko znali da tu utakmicu gubimo upravo za tih nedostižnih 10 000 poena, nastavljamo se boriti svom snagom. Nema predaje, podsjećaju nas bližnji. Živjeti se mora, a život je borba.

Susan Jeffers autorica je knjige koja svojim naslovom šalje poruku: „Okončaj borbu i zapleši sa životom“.

Veliki Nietzsche na sličnom je tragu:

„Vjerovao bih samo u jednog boga, u onog koji bi znao plesati. A kad sam ugledao svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, razložitog, dubokog, svečanog, bio je to duh težine - zbog njega sve stvari padaju. Ne ubija se gnjevom već smijehom. Naprijed, dopusti da ubijemo duh težine! Naučio sam hodati: otada mogu trčati. Naučio sam letjeti: otada ne želim da me tek gurnu, kako bih se pomakao s mjesta. Sad sam lagan, sad letim, sad sebe vidim pod sobom, sada u meni pleše bog.“

Pusti, pusti- živcira se jedna moja klijentica na terapiji. - Tako to lako zvuči, no kako se to radi- pita me.

Obično bih joj odgovorio da ne znam kako to ona može napraviti, vraćajući joj lopticu odgovornosti natrag, no u kontekstu ovog teksta, odgovor, koji je u suštini na istom tragu, mogao bi biti:

- Odi u planinu.

„i sad možda je vrijeme da si priznaš na svijetu nema ničeg osim ovaj čas ma da stvarno je pravo vrijeme shvati da je bitan samo san, ma koliko ti značilo

i ako si slab budi slab raskrili ruke sakrij se u šumu u najdublji hlad to ti je ko 2x2“

Pips, Chips&Videoclips, 2x2

Jednostavno je za one koji se puste, kada se puste. Poput smisla života. Smisao života je sam život. Besmisleno? Paradoksalno?

Struja svijesti me ponovno vraća Tao te Chingu, pjesma šezdesetpeta:

„Kada misle da znaju odgovore,

ljude je teško voditi.

Kada znaju da ne znaju,

nalaze svoj put.“

Tijekom edukacije za gestalt psihoterapeuta Ulrich nas je učio da se u radu s ljudima ne upecamo za priču.

Priča je nevažna, ponavljao bi nam.

Naučio sam s vremenom o čemu priča. Naučio i nastavio učiti, svakodnevno.

Riječi su zavodljive, riječi nam hrane ego, tješe nas, manipuliraju, uvjeravaju, slikaju našu sliku o sebi. Grade naš san. Daju nam značenje, skrivaju ono bitno.

U planini se događa tišina.

U planini smiješ biti ono što jesi. Ne moraš se nikome dokazivati, puštaš korak, prilagođavaš se svakome članu ekipe, nevažno ti je kada ćeš stići, guštaš u pauzama koje radiš zbog najmanjih, uživaš prizore, fasciniraš se opuštenošću koja dolazi sama od sebe kada nestane smoga i buke grada.

Pitaš se, zar je ova šuma sve ove godine tu, a ti je tako sustavno vikendima izbjegavaš.

Oko tebe trče, voze bicikle, planinare, odmaraju, no ti imaš svoj korak, svoje društvo, svoj gušt.

Da dam riječ svojevrsnom ocu hrvatskog planinarstva, dr. Željku Poljaku. Na pitanje što planinar radi u planini, on odgovara:

„Planinarstvo je širok pojam jer nije ograničeno ni pravilima ni ideologijama… Natjecanje je planinarstvu strano jer je u suprotnosti s načelom uzajamnosti, altruizma i humanizma… Svaki planinar izabire za cilj svojega pohoda takvu planinu koja mu odgovara po sklonostima, sposobnostima i drugim mogućnostima. U njima će zadovoljstvo naći običan izletnik, penjač, znanstvenik, istraživač, čovjek željan odmora, rekreacije, prirodnih ljepota, širokih vidika, mirisa cvijeća i šume u novih doživljaja. Svima je zajedničko svojstvo smisao za prirodu. Iz toga proizlazi da je planinarstvu tjelesno naprezanje samo sredstvo, a cilj mu je i duševno doživljavanje…

U načelu, za planinarstvo mogu imati razumijevanje samo osobe bogata duhovnog i intelektualnog života, no ipak, planinu svatko doživljava na svoj način, ovisno o životnom iskustvu, maštovitosti i svjetonazoru.“

Kada se u priči ponovno nađe Inkin plišani medvjedić Unuč, dobivaš jednu sasvim osebujnu, novu dimenziju. Igra svugdje dobro dođe pa tako i u šumi.

A kada uz Stojku i Inku ideš na planinarenje sa sestrom, šogorom i dvogodišnjim nećakom, zabava i ugoda su potpuni. Korak nam je polagan, nigdje nam se ne žuri.

„slušaj kako vjetar udara u udu drum slušaj kako diše praporje i lišće slušaj kako pjeva miluje ti lice“

PCVC, Vjetar

Ili:

„u smiraj ti svira da vidiš da nema ni prve ni zadnje početka ni kraja iza stabala“

PCVC, Bajka

Čudi li da mi dolaze pjesme s albuma Pipsa za ovu priliku savršeno smislenog naslova „Drveće i rijeke“. Da, taj proljetni album koji mi je u Osijeku upravo Stojka kupila i na taj način zapečatila naš suživot.

Bio sam mračan, usamljen i depresivan, baš kao što su i Pipsi bili na prijašnjem albumu „Bog“. I onda se pojavila Stojka s albumom „Drveće i rijeke“ u rukama. Bilo je proljeće i ja sam slušao pjesmu „Baka Lucija“ shvativši da je i meni konačno stiglo proljeće:

„Draga, svanulo je, jutro navuklo nanule pa jurca po oblacima visibabama i jaglacima cijeli dan“

Nekoliko godina kasnije odnekud se pojavila i Gea Inka, i ušla u naše živote i u stih gore spomenute pjesme:

„I svakog jutra mene zagrli sreća vraćam davne dane dok još bio sam dječak“

Dok ovo pišem, osvještavam ponos i zadovoljstvo da smo joj prije desetak godina onako sanjarski romantično poklonili ime Gea. Taj mali tračak značenja, ljubavi i poštovanja prema Učiteljici, taj teret lakoće koji će je uvijek, ma koliko se ljudi u budućnosti budu trudili robotizirati emocije, podsjećati na izvor.

Dovoljno je za danas. Ostaje još toliko prostora da Lao-tzu zaključi ovu šetnju:

„Tko živi u skladu s prirodom

ne ide protiv tijeka stvari.

Giba se u harmoniji s trenutkom,

uvijek istinski znajući što činiti.“