"DAN, MRAK"...mračna noć duše
Nedavno sam, prebirući sjećanjima, pomalo iznenađujuće došao do zaključka kako je pjesma koja je imala najveći utjecaj na mene pjesma "Dan,Mrak" Pips,Chips&Videoclipsa.
Imao sam 17 kada sam prvi puta, jednog mamurnog subotnjeg poslijepodneva na radiju dočekao premijeru te pjesme. Po svim kriterijima, literarno i muzički, radilo se o vrlo depresivnoj i teškoj pjesmi.
Pjesma govori o posljednjih 10-ak minuta života mladića koji je odlučio ubiti se.
On je ovisan, nesposoban, bezvrijedan. On je voli i ne može bez nje. Istovremeno, ne usudi se prići joj i priznati ono što osjeća. Lakše mu je izvršiti suicid.
Nije to osvetnički suicid, iako bi tako volio da je. Suicid je to konačnog prihvaćanja da je bezvrijedan.
Strah ga je. Jako ga je strah.
Strah ga je živjeti.
Zna da ne može sam, a onu koju treba da ne bi bio sam, nema.
„sve od dana pa do mraka svog junaštva cijepljen je kad ga dirneš kad mu šapćeš on sav titra strah ga je“
Život na oštrici noža. Nevidljiv i proziran, sam, nepodnošljiv, ostavljen. Seciranje DNK lanca. Jasno mu je; bio bi lako dostupna hrana u nekim evolucijski iskrenijim vremenima.
I onda počinje uvod u refren… refren koji odvodi… tamo… negdje…
"tamo me čekaj gdje ribe jedu avanturiste tamo me čekaj skini šešir i odmori se"
To je to mjesto. Nedefinirano, paradoksalno, umu neshvatljivo, mistično, napušteno.
Odlagalište umornih duša, nešto o čemu govore izmeđureci svetih tekstova ili samo čistina (čistilište?!)?
Čak i njemu, nakon što je prešao granicu, nakon što je konačno gumicom svoje boli obrisao razliku između života i smrti, privlačno je to mjesto.
Odgajan je u „ili-ili“ svjetonazoru, s jasnom osudom na težnju ka onom ispravnom i dobrom, i sada si konačno smije dozvoliti da se odmori.
"sve od mraka pa do dana on već sanja satima da'l je voli i kad ga vara ti ga pitaj sve što te zanima"
No ne može samo tako otići. Ne može je, nakon toliko uloženog truda u nju, samo tako pustiti.
Predugo je bio žrtva zbog nje. Osuđen je doživotno i sada konačno ta presuda, samo što nije, prestaje na jedini mogući način, a to je oduzimanje svoga života.
Eteričan je, a valu koji ga polagano proždire suze ništa ne znače. Što je nekoliko kapljica bolne vode naspram vala?!
Vrijeme je da se pusti, da prestane pružati otpor.
"tamo me čekaj gdje ljudi glume duhove tamo me čekaj skini kaput i odmori se sad ti je jasno da si jeftin nikom potreban sad ti je jasno da se voziš sam niz tobogan na fenomenalan dan"
Vrijeme je da se priča polagano privede kraju. Vrijeme je za buđenje iz samozavaravajućeg egocentričnog sna.
Tu naprosto nema nikog.
I nikoga nije briga…
…
Jednom davno na jednom za mene tada gotovo pa obiteljskom forumu napisao sam rečenicu:
„Kažu da se samoubojica rađa. Što ako…“
Ljudi su reagirali govoreći mi o važnosti i razlozima za život, o ljepoti malih stvari, radosti i sreći koji se nude na svakom koraku. Ljudi su u toj rečenici prepoznali nihilizam. Ne kažem da nihilističke postavke nisu bile prisutne u mojim svjetonazorima, no ovu sam rečenicu zamislio kao provokaciju. Kao priliku. Izazov. Ono "što ako" na kraju ciljalo je u smjeru "što ako to nije istina".
Pjesma „Dan, mrak“, paradoksalno, pomogla mi je da preživim. Imao sam 17, imao sam 18 i nisam imao nikoga s kime bi pričao o životu i smrti. Slušao sam je svakodnevno i uz nju umirao simbolički i na taj se način praznio. Kroz nju sam proživljavao svoju bol, snažno i potpuno, dozvoljavao si da osjećam kako je to biti na rubu, sjedao uz pomoć nje u električnu stolicu svoje nemoći da se postavim na noge samosvijesti i samopouzdanja. Nisam se znao voljeti. Nisam čak niti znao da je to moj najvažniji zadatak i najveći izazov u igri zvanoj odrastanje.
Prošlo je od tada 15, 16 godina. Ta je pjesma, ma koliko bila teška i mučna, bila moj kopernikanski obrat, moja nulta godina, točka kada počinje nova era.
Nisam to tada znao, no sada znam.
I danas mi je ta pjesma teška, natopljena zagušljivošću i mrakom. Ne slušam je rado, no osjećam zahvalnost.
Danas u toj pjesmi vidim jednu sasvim drugačiju smrt. I tiče se pitanja koje si svi postavljaju, doduše, u ponešto izvrnutijoj verziji.
A pitanje glasi: IMA LI ŽIVOTA PRIJE SMRTI?
Tamna noć duše, veliko iskušenje, 40 dana u pustinji, granično iskustvo, impasse u psihoterapiji, točka beznađa… sve to i ništa od toga ono je što iščitavam u toj pjesmi.
Danas se za mene u toj pjesmi radi o potencijalu smrti smrti. Radi se o pozivu na život. Život koji nema veze s onim kakvi bi trebali biti (da bismo bili prihvaćeni, voljeni, vrijedni, zadovoljni) nego s onim tko jesmo. Život koji nije bajka o sreći koja dolazi jednom nego iskustvo onoga kako biti živ uopće. Živ do te mjere da mogu prihvatiti sve što jest. I ugodu i neugodu, i bol i radost, i ljutnju i frustraciju, i strah i nemoć. Svjetonazor koji slijedi logiku „i-i“ umjesto one „ili-ili“. Svjetonazor koji prihvaća ono što jest bez prosuđivanja i čežnje i živi u sadašnjosti, onakvoj kakva je, a ne kakva bi trebala biti. I stoga,
„jeftin, nikom potreban“… „sam niz tobogan“,
trenutak je svijesti da je konačno došlo vrijeme da se prestanemo boriti, mučiti i pokušavati zaslužiti.
Da prestanemo čekati da se život dogodi.
Da si prestanemo lagati o zlatnoj budućnosti.
Da konačno preuzmemo odgovornost za svoje osjećaje i potrebe, napuštajući zagušljivu, ali ugodnu iluziju sigurnosti nas kao žrtve.
Da prestanemo bježati od svoje boli i neugode.
I možda baš stoga „Bratec Martin“ na kraju pjesme „Dan, mrak“ i ono mantrično ponavljanje stiha `bratec Martin, bratec Martin, kaj još spiš, kaj još spiš, već ti vura tuče…“ savršeno dobivaju smisao.
Stvarno, pravo je vrijeme.
Pravo vrijeme da doživimo sebe, u misteriju zvanom život.
Ili da barem još jednom poslušamo 5 stvari za kojima najviše žale ljudi na samrti:
1) Da smo barem imali hrabrosti živjeti onako kako smo zaista željeli, a ne onako kako su drugi očekivali od nas 2) Da barem nismo toliko radili 3) Da smo barem imali hrabrosti izraziti osjećaje 4) Da smo barem ostali u kontaktu s prijateljima 5) Da smo si barem dopustili biti sretniji