Legenda je rođena! Unuč na Leustekovoj stazi.

Imao sam 9 godina i igrao se s loptom u dvorištu kada su mi nad glavom, vrlo nisko preletjela dva miga Jugoslavenske narodne armije. U posjeti nam je bio poznanik iz Njemačke koji je istog trena istrčao iz kuće uplašeno i ljutito vičući da gdje je on to došao. Rat je bio pred vratima. Nekoliko mjeseci kasnije pale su prve dvije granate. Nitko tog dana nije poginuo od te dvije granate, no duboko u meni, umrlo je djetinjstvo.

Gea Inka, dvadesetak godina kasnije, ima istih tih 9 godina. Na sreću, njezino djetinjstvo nije ukradeno onako nasilno kao moje. Njezina se razvojna priča događa polagano i nježno. Prijateljice sve više preuzimaju ulogu autoriteta i ona gradi svoj život izvan obiteljskog doma. I lijepo mi ju je gledati kako se snalazi, uz povremene poteškoće, ljutnju, tugu i razočaranja. Život joj uz dobre učiteljice polagano podiže ljestvicu očekivanja i zadataka i ja sam tu stvarno zadovoljan. Lijepo je gledati kako ti se kćerka osamostaljuje.

S druge strane, moram priznati da sam bio tužan kada je došla jednog dana iz škole i rekla da ne želi sutra u školu jer imaju dan plišanaca. Učiteljica iz boravka dala im je zadatak da donesu svoju omiljenu plišanu igračku i da napišu priču o njoj te prezentiraju svoju igračku pred razredom. Inka je bila zbunjena. Reakcija joj je bila vrlo žestoka i uplašena. Imao sam osjećaj da se bori sa utjecajima. U igri je jako dobra prijateljica koja ima starije sestre čiji se utjecaj na nju jako jasno vidi. To prvenstveno znači naglasak na omalovažavanju i odbacivanju igračaka. Plišane igračke su tu sigurno u najgorem položaju. Otišao sam do nje u sobu i pitao je nježno o čemu se radi. Bila je tužna. Pričali smo o njezinom Unuču, plišanom medvjediću s kojim već godinama spava i koji joj predstavlja veliku emocionalnu utjehu. Pričao sam joj o plišanom medvjediću kojega imamo u PsihoPLANET-u i koliko je često on velika podrška odraslim ljudima. Osjećao sam da nije još vrijeme da se odrekne Unuča.

Unuč je dobio ime kada ga je Inka predstavljala nama kao svoje dijete pa smo mu mi automatski postali baka i djed. Na pitanje je li medo žensko pa nam je onda unučica, Inka je ispravila da se radi o muškom medvjediću što znači da nam je unuč. Tako je ostao Unuč.

Nije joj trebalo dugo da posluša ono što stvarno osjeća i želi i da odluči da će nositi Unuča u školu. Dan poslije, došavši iz škole, rekla je da joj je to bio najbolji dan u školi, upravo zbog Unuča. Osjećao sam veliku zahvalnost prema učiteljici Danijeli koja se sjetila te ideje i na taj način podsjetila djecu koliko je lijepo imati svoje igračke kraj sebe i da se zbog toga ne trebaju stidjeti. Znam da je to sastavni dio odrastanja, da djeca žele što brže biti što starija, no osjećao sam tugu pri pomisli da se tako rano počne odricati čarolije igre i maštanja.

Nedugo nakon dana plišanaca učiteljica Danijela smislila je novu igru. Plišana krava, kojoj su djeca dala ime Milka postala je nagrada koju najvrednija djeca na kraju tjedna dobivaju na vikend. Dogovorio sam se sa Inkom da ćemo, kada je dobije, obići s njom grad i napraviti foto session. I baš ovaj petak bila je na rubu da je dobije. Dok smo išli na trening taekwondoa u Novi Zagreb, cijelim putem mi je pričala o Milki i kako bi je rado dobila. Lijepo je bilo slušati njezin entuzijazam i želju oko igračke. Maštali smo zajedno gdje ćemo i što s njom.

Dan poslije, odlučili smo zajedno otići na Sljeme. Leustekova staza slovi kao jedna od najlakših na putu do vrha, iako se radi o stazi od 6,5 km dužine. Inka je htjela da ide netko od njezinih prijateljica kako bi joj bilo zabavnije. Međutim, nažalost, većina prijateljica ima neku aktivnost subotom ujutro pa nitko nije mogao s nama. Inku je to jako rastužilo. Nije htjela ići. Kada si odrastao, znaš točno kako priroda djeluje na dijete, koliko je to važno iskustvo i da će joj biti super čim se makne iz grada u kojemu provodi većinu vremena, no dijete nema takav slijed razmišljanja. Mi smo bili spremni, no Inka je ljutito odbijala a krene.

U tom trenutku sjetio sam se Unuča. Ako već nemamo Milku, zašto bismo se zbog toga ograničavali.

Stavio sam ga u njezin ruksak, no niti on nije bio dovoljan razlog da se pokrene. Inka je već nekoliko puta bila u planinarima i uvijek je scenarij vrlo sličan; otpor na početku i užitak poslije. Dali smo joj do znanja da, ako ne ide, ne može danas gledati TV i vrijeme provoditi na tabletu. Kao roditeljima iz nekog drugog vremena, obojima nam je jako važno da Inka ne postane sa 9 godina tehnološka ovisnica. Jer, nebrojeno je puta iskustvo pokazalo da bi ona, da se nju pita, cijeli dan provela na tabletu i TV-u. Znam da su se vremena promijenila i ne mislim da je tehnologija zlo po sebi, no lakoća prepuštanja ovisnosti i isključivanja iz svojeg tjelesnog postojanja, jednako me brine i u vezi sebe, koliko i u vezi Inke.

Izašla je iz kuće, iako jako nevoljko.

Bila je tužna, ljuta i nezainteresirana. I ja sam bio mrzovoljan jer bih volio da planinarenje bude obilježeno zadovoljstvom i protočnošću, a ne frustracijom i naporom. Pomislio sam da bi najbolje bilo da ne idemo. A i već je blo 12 sati, što definitivno nije idealno vrijeme za kretanje u planinare u doba godine kada mrak pada malo poslije 6. I onda ti još dva tramvaja odu pred nosom i sve nekako ide u krivom smjeru. Na sreću, ništa od toga nije bilo dovoljan razlog da odustanemo.

Na sreću, ulazak u tramvaj broj 15 obrisao nam je znoj namrgođenosti sa čela. Ulazak u taj tramvaj za mene uvijek predstavlja ulazak u neki drugačiji svijet s kojim se u gradu rijetko srećem. Ta smiješno- kratka i najzelenija tramvajska linija u gradu bila je dovoljna da nas oslobodi pritiska i opusti. Čim smo kročili na Leustekovu stazu, i napravili nekoliko stotina metara maknuvši se od kuća, raspoloženje se popravilo. Kada sam izvadio Unuča za prvo fotkanje, igra je mogla početi.

Unuč je postao glavna zvijezda planinarenja i žarište interesa. Podsjetilo me to na priču s predavanja didaktike profesora Bognara kada je na sat pred studente donio lutku koju je stavio na ruku i pričao s njom, pokazujući budućim profesorima kako mogu privući pažnju djeci. Studenti su se bunili kako to jednostavno ne prolazi jer su djeca previše modernizirana da bi obična lutka mogla privući njihovu pažnju. Profesor Bognar ih je poslušao, a potom im odgovorio: „A kako to da onda svi vi gledate u lutku i pratite što se događa?“

Planinarenje, koje podrazumijeva fizički napor, je tako postalo zabavna igra. Prvih 500 metara svaki je korak bio fotogeničan. Svaki list, prizor, cvijet, sve je odjednom imalo veze sa Unučem.

Zabavljali smo se i uživali.

Kako je staza ipak prilično duga, a mi smo tek oko podneva kročili na istu, zahvaljujući svim peripetijama prije, postalo je vrlo brzo izvjesno da se nećemo stići vratiti prije mraka istom.

Povratak busom nakon 6,5 km bit će zasluženi luksuz.

Leustekovom stazom nisam planinario godinama. I bio sam ugodno iznenađen kako je nagib staze zaista vrlo lagan i dobar i za početnike i za djecu.

Kako smo se penjali, postajalo je sve hladnije, a i Inka je imala trenutke kada joj se više nije dalo. Problem je nastao na posljednjoj četvrtini staze. Kako smo bili blizu Sljemena, na stazi se pojavio snijeg. To je značilo vrlo oprezno koračanje jer je uz zaleđenu i sklisku stazu bila padina od nekoliko desetaka metara.

No ništa nas nije moglo zaustaviti. Hodali smo polagano i sigurno, pridržavajući Inku za ruku kada je bilo potrebno.

Nešto manje od tri sata kasnije stigli smo do Stare Lugarnice na kraj staze da bi uz peć na drva uživali u hrani. Taj osjećaj, kada je vani hladno, a ti sjediš na toplom i jedeš nakon poštenog tjelesnog napora, naprosto je neopisiv.

Iako smo imali poteškoća na početku sa samim polaskom i motiviranjem Inke, a potom i sa izazovima na stazi, to je samo pojačalo osjećaj zadovoljstva. Dok smo jeli, oko nas su sjedili skijaši, trkači, planinari i biciklisti. Predivan osjećaj, biti dio te priče, koja se odvija svakog vikenda. Umorni i sretni, ispunjeni mirom šume, vratili smo se u grad. Pomislio sam kako bi mogao napraviti slike Inke `prije planinarenja` i `poslije planinarenja`. Razlika je upravo nevjerojatna.

Po povratku doma, Inka ne da nije bila umorna nego je bilo ushićena.

Priča s Unučem tu nije stala. Kada smo stigli doma, priredila mu je zasluženu kupku, izmasirala ga, namirisala, obrisala ručnikom te na kraju dana mirna i sretna otišla s njim spavati.

Odlazak na spavanje poslije planine završni je užitak svakog planinarenja.

A mogli smo frustrirani odustati kada Inka nije htjela ići i provesti dan zatvoreni u stanu.

Mogli smo propustiti jednu predivnu dječju priliku za igru, istraživanje i bliskost.

Unuč je učinio svoje i naučio nas lekciju.

Lijepo se je igrati, lijepo je sjetiti se da smo svi nekoć bili djeca i da nema a ma baš nikakvog razloga da si s vremena na vrijeme dopustimo ono iskonsko dječje igranje. Ako se još k tome igraš u šumi, užitak je potpun.

Za to su nam potrebna djeca da nas podsjete kako se to radi i poneka igračka. Unuč i Gea Inka po tom su pitanju bili vrhunski tandem.

Dan poslije Inka je rekla da sljedeći tjedan želi opet u planinarenje.