svijet voli pobjednike. o sportu iz perspektive jednog amatera.

Maraton u New Yorku 2014. godine ušao je u povijest kao prvi maraton koji je završilo više od milijun trkača. I dok se oko 50 000 sretnika guralo na startu (prijavljenih je bilo oko 150 000 tisuća pa je o natjecateljima odlučivao ždrijeb), oni najbrži imali su tu privilegiju da krenu prije ostalih. Utrkom su, kao i svaku do sada, dominirali Kenijci i Etiopljani. Negdje na posljednjem kilometru rame uz rame trčali su Kenijac Wilson Kipsang i Etiopljanin Lelisa Desisa Benti.

Moje simpatije, zahvaljujući nekoć vanserijskom Heileu Gebrselassiju, idu na stranu Etiopljana. Vidjelo se na licima obojice kakvo je stanje. Kipsang je trčao smireno kao da je tek počeo utrku, dok je Desisa pokazivao znakove umora. Nije obećavalo da Etiopljanin ima neke šanse. Kipsang je podsjećao na Nijemce na svjetskim nogometnim prvenstvima koji i u prvoj i u zadnjoj minuti jednako trče i jednako odmorno izgledaju. Približivali su se cilju i Desisa je držao korak, uz sve veće poteškoće. Petstotinjak metara prije kraja Desisa je pokušao ubrzati i odvojiti se od Kipsanga. Bio je to onaj trenutak o kojemu je Heile Gebrselassie, Etiopljanin koji je 25 puta rušio svjetski rekord u različitim disciplinama, od 3 kilometra do maratona, često pričao. Njegova taktika bila je da uvijek trči u blizini svojih konkurenata, nikada se ne odvajajući u ranoj fazi utrke. Pričao je Heile kako bi po disanju protivnika znao kada je trenutak, približavajući se kraju, kada da krene i ne ostavi nikakve šanse konkurentima. Međutim, Desisa nije Heile. Po njegovom se licu vidjelo da nema smirenosti i snage da pretrči Kenijca. Kenijca, koji je i dalje trčao potpuno miran i opušten. No Desisa je pokušao isforsirati i onako na silu, s mučnim izrazom lica krenuo u napad, pokušavajući se odlijepiti od Kipsanga. Ovaj je taj napad, bez puno uznemiravanja i mijenjanja raspoloženja na licu, odbacio. Ubrzao je na Desisin tempo bez da ga je to uznemirilo i zadržao ga pored sebe. Međutim, Desisa se nije mogao nositi s tim. Očaj, jer njegov pokušaj napada ne uspijeva, rezultirao je time da je Desisa, shvativši da ga neće moći prestići, laktom lijeve ruke u trku udario Kipsanga. Bio je to antologijski trenutak. Ljut i pomalo šokiran, Kipsang je pogledao Etiopljanina oštrim pogledom terminatora u smislu, `to se ne radi`. Nakon tog sudbonosnog pogleda, kao da je tek počeo utrku (a radi se o 42 pretrčana kilometra u tempu od oko 21 km/h, što za većinu solidno utreniranih rekreativaca predstavlja problem i na biciklu na toj udaljenosti), Kipsang je krenuo u sprint na uzbrdici Central Parka. Komentatori Eurosporta uzbuđeno su naglašavali kako su trčali tim dijelom parka i kako se radi o jako ozbiljnoj uzbrdici. Međutim, Kipsanga se to nije ticalo i samo je povećavao prednost, pobijedivši sa nekoliko stotina metara razlike.

Desisa je morao prihvatiti drugo mjesto. Kada je ušao u cilj, praveći se da je umoran, izbjegao je pružiti ruku Kenijcu i čestitati mu.

*

Dvije godine ranije, na jednoj neusporedivo manjoj utrci u španjolskoj pokrajini Navarre, odvijala se cross-country utrka.

Kenijski trkač Abel Mutai imao je uvjerljivu prednost nad španjolskim trkačem Ivanom Fernandezom Anayom. Međutim, problem je nastao kada je Mutai, prilazeći cilju, stao 10 metara prije kraja, misleći da je već prošao ciljnu ravninu. I dok je on stajao na mjestu, odmarajući se nakon utrke, iza leđa mu se pojavio Anaya. Shvativši što se događa, Španjolac umjesto da iskoristi priliku i zahvaljujući Kenijčevoj pogrešci pobjedi na utrci, staje i gestama pokazuje Kenijcu gdje je cilj, dozvolivši mu da, prema zaslugama prođe prvi.

Dvije slike, dva različita svijeta. Ne znam kolika je bila novčana nagrada u Španjolskoj, no sigurno je da nije bila niti približno onoj u New Yorku koja je iznosila 100 000 $. Na obje su utrke trčali profesionalni sportaši (Mutai je na sličnoj utrci na Olimpijskim igrama u Londonu osvojio brončanu medalju), no neusporediva je razlika u važnosti utrka. Maraton u New Yorku jedan je od 5 najvećih na svijetu, prenosi ga Eurosport i prate milijuni gledatelja. Sama činjenica da je za amatere kotizacija oko 300 $ i da se unatoč tome prijavljuje i tri puta više ljudi nego što je maksimum koji maraton može primiti, dovoljno govori o popularnosti. S druge strane, za utrku u pokrajini Navarre ne bismo niti čuli da nije bilo poštenog Anaye.

Nažalost, reakcija Desise, puno je bliže današnjem profilu profesionalnog sportaša od jednog Anaye. Ne želi aludirati da ne postoji jako puno predivnih poteza i istinskog prijateljstva među sportašima, no ideologija kojom se truje već i najmanje od najranijih dana, ideologija je pobjede. I to pod svaku cijenu.

A da bi se pobjeda ostvarila, vjeruju mnogi, protivnik mora biti neprijatelj. Tu nema labavo, jer ako se ne nabrijemo na svog protivnika, nikada nećemo biti najbolji, najjači, nepobjedivi. Izvlače se iz naftalina razlozi za osvetu, motivira se svoje igrače isticanjem razloga zašto protivnici zaslužuju da ih se ponizi. Veliča se pobjeda, egotrip superjunaka koji stoji na vrhu svijeta i nitko mu nije niti blizu po postignućima.

Profesionalni svijet sporta danas pokazuje do kojih se zastrašujućih razmjera ta ideja može razviti. Od dopinga, preko dijelova tijela izrezbarenih desecima operacija pa sve do ogromnih količina novca koje sportaši zarađuju za sekunde nastupa, te konačno, i suicida sportaša, nakon što im prođe vrijeme vrhunskih rezultata. Profesionalni sportaši, navikli na pobjeđivanje, postaju ovisnici o pobjedama.

Ti i takvi sportaši uzori su malim dječacima i djevojčicama koji rade svoje prve korake u nekim od sportskih klubova. TV ih prikazuje u svoj raskoši njihovih pobjeda i dječaci dan poslije na igralištima s ponosom i ushitom izvikuju njihova imena zamišljajući da su u njihovoj koži dok u svojoj mašti prolaze vrhunce identične njihovim herojima.

Naglasak je na pobjeđivanju. Svijet pamti samo pobjednike. Samo pobjednici postaju slavni i poznati. Sve su to poruke koje djeca uče promatrajući taj svijet profesionalnog sporta, kao i promatrajući bliske ljude oko sebe koji se i u poznim godinama jednako teško nose sa porazima „svojih“ igrača, klubova i reprezentacija.

No je li ta priča tako časna i poštena prema tim klincima? Lijepi su snovi i motivacija je važna, no realnost je ponekad neusporedivo brutalnija. Pročitao sam negdje da na jednog uspješnog maloljetnika u nogometnom svijetu 10-ak tisuća podjednako talentiranih ne uspije. Što s tih propalih 10 000? Gdje oni završavaju? Što se događa s njima, nakon što ne uspiju pobijediti? Kako se oni nose s pritiskom pobjeđivanja? Da budem ciničan, nisu li savršeni kandidati da budu topovsko meso za neki novi rat u nekoj zemlji za koju do jučer nisu ni znali da postoji (rat je, ako ništa drugo, nova prilika za totalnu pobjedu nad omraženim neprijateljem)?!

Pismo kanadskog trenera i bivšeg međunarodnog profesionalnog atletičara Jamesa W. Steena, upućeno kanadskom federalnom ministru, odgovornom za amaterske sportove, pokazuje kako se ta priča gradi od prvih sportskih koraka:

„Vidimo djecu od 8 do 10 godina na koju se urla dok se probijaju

kroz prepreke napravljene tako da bi slomile

i leđa olimpijaca: „IDEMO Joey!“, „GURAJ Joey!“, „POBIJEDI Joey!“,

„Moraš to htjeti Joey!“. Mali Joeyi to ne žele,

ali se nastavljaju hrabro koprcati, bez tehnike ili vještine

koja bi potpomogla potrošenu snagu njihovih nezrelih tijela.

Čini se da je sram pred neuspjehom jedino što ih tjera naprijed.

Imali smo prilike vidjeti najviše dužnosnike koji su bez riječi

bili svjedocima takvih besmislica, ili bolje rečeno- zlostavljanja.

Njihove su brige očito negdje drugdje.

Manija za pobjedom može se pretvoriti samo u poraze na svim bojištima.“

Ogroman je naglasak na borbi, na slamanju granica, na pobjeđivanju i drugih i sebe. Hrvatski jezik, kako je na to odlično ukazao glumac Vilim Matula, u riječi pobjeda sadrži vrlo jasnu i nedvosmislenu poruku: pobijediti nekoga znači učiniti nekoga bijednim.

I tako sport postaje mjesto mržnje, svađe, nasilja, prevara, laži, manipulacije, uvreda, učenja kako varati i gledati na svijet iz perspektive „naši“ i „njihovi“. Sport tako istovremeno postaje i ogledalo poslovnog svijeta i odgajalište novih generacija budućih menadžera, pravnika, ekonomista, političara, vojnika i svih drugih koji sudjeluju u uništavajućoj igri u kojoj će učiniti sve što je potrebno da bi postigli svoj zacrtani cilj. A taj cilj često podrazumijeva uništavanje konkurencije.

Sigurno je da klincima nije lako. Jer u tržišnom sustavu danas dominirajuće ideologije etičnost, altruizam i čast nisu isplativi, ma koliko im se u školama pričale bajke o nekom poštenijem i iskrenijem svijetu. I ma koliko se klinci na svoju štetu trudili vjerovati odraslima, teško je zadržati povjerenje u, npr. učitelja koji puši, pije alkohol i psuje, a dere se na njih da to ne smiju raditi.

Postoji li uopće alternativa?

Sportske utakmice u kojima je rezultat nevažan, u kojima se ljudi bave sportom bez međusobnog natjecanja? Iako cijenim i takav oblik rekreacije, ne mislim da je to rješenje sportova u kojima rezultat motivira za veći angažman.

Jer, nije poanta u demoniziranju natjecanja. Po meni nema ničega krivoga u želji da se bude bolji od nekog drugog. Stvar je u osvještavanju pogleda na stvar. Razlika je u pristupu. Razlika ovisi o tome kako ćemo se odnositi prema sebi i prema suparnicima.

Suparnik može biti tvoj neprijatelj, a može biti i suradnik. Neprijatelj u smislu objekta koji treba poraziti ili suradnik u smislu osobe koja nam pomaže da rastemo i dajemo sve od sebe, radeći isto nasuprot nas. Zvuči naivno? Možda i je, no ne pristajem vjerovati da je jedino svijet pun zlobe, mržnje, podmetanja i pobjeđivanja jedini mogući svijet. Kako bi to izgledalo u nekoj drugačijoj verziji?

Ulažući maksimum svoje energije u sport kojim se bavim

odajem ti poštovanje i čast;

željom da budem bolji od tebe u ovom trenutku,

nemam te potrebu omalovažiti, poniziti ili ismijati.

Mi nismo neprijatelji i nema razloga da budemo.

Ja dajem sve od sebe da postignem više poena od tebe;

ti daješ sve od sebe da me zaustaviš u mojem nastojanju

i da, na drugoj strani, ti postigneš više poena od mene.

Zahvalan sam ti na tome jer me potičeš,

izazivaš, pozivaš, omogućuješ da se trudim, rastem, dajem još više.

I bit ću sretan ako uspijem, ako osvojim više poena od tebe,

no neću se s tim osjećati više vrijedno od tebe,

jer znam da se već sutra isto ovo može

i vjerojatno i hoće dogoditi tebi.

Bit ću ponosan na svoje postignuće i isto tako ću

ti ponosno čestitati sljedeći puta kada ti budeš bolji.

Jer, mi nismo neprijatelji. Mi smo suradnici.

Ja omogućujem tebi da postaneš bolji

i ti omogućuješ meni da postanem bolji.

Svatko pleše svoj ples, svatko igra svoju igru,

no zajedno stvaramo magiju,

zajedno proživljavamo ljepotu

koju bavljenje sportom omogućuje,

magiju koja dobru utakmicu čini nezaboravnom i posebnom.

Ista stvar je i u odnosu prema samome sebi u svojem pristupu bavljenju sportom. Motivacija može biti gaženje sebe, a može biti i građenje sebe, igranje i zabava, ostvarivanje novih postignuća i pomicanje granica.

Ponosan sam i sretan, jednako na početku, kao i na kraju treninga.

Moj cilj nije pod svaku cijenu i što prije doći na vrh;

moj cilj je biti prisutan i zahvalan na svakoj fazi,

na svakom koraku i lekciji na putu.

Jer put je razlog zašto se bavim sportom.

Bavim se sportom jer se volim baviti sportom

i uživam u igri, radosti i strasti koju mi sport omogućuje.

I nema veze gdje ću stići,

put je taj koji mi donosi puno više dugoročnog zadovoljstva,

zdravlja, vitalnosti, snage i sreće.

Postignuće je predivno, velika euforija na kraju velikog finala,

no nikako nije dovoljno snažno da mi oduzme

uživanje u svakom koraku, u svakom malom naporu,

dok tek počinjem.

Put je posebno važan jer mi omogućuje

da naučim najvažniji jezik od svih svjetskih jezika

koji će mi biti potrebni, a to je jezik moga tijela.

Da sam toliko prisutan i udomaćen u svome tijelu

da znam razlikovati kada je poruka tijela da je vrijeme

da stanem stvarna i važna, a kada samo sabotaža uma

kao izazov da osvijestim da je prilika da napravim

novi korak i pomaknem svoju granicu.

Na ovaj način, uspijevam u svakom slučaju,

postao profesionalni sportaš ili tek povremeni rekreativac,

jer na ovaj način dobivam sebe, svoje tijelo i nove prijatelje.

Na ovaj način, nestaje potreba za opsesijom za pobjeđivanjem. Uspjeh nas veseli, no nije presudan. Dali smo najbolje od sebe, uložili trud, i zahvalni smo drugoj osobi što nas je svojim davanjem najboljeg od sebe potakla na naš maksimum. To svakako podrazumijeva i pravo na pogreške i prihvaćanje dana kada nam ništa neće poći za rukom. I što je najvažnije, cilj prestaje biti smisao. Smisao postaje sam proces, sve ono što se događa tijekom priprema, treninga, prvih poena ili minuta nekog sportskog nastupa. Umijeće stvaranja, zabave, igranja, ulaganja truda, proživljavanja kriza, suočavanja sa strahovima, oblikovanja sebe. Stvaranje snage, izdržljivosti, nekih novih vještina, tjelesnog blagostanja… sve to omogućuje bavljenje sportom. Uspjeh je već samo bavljenje i dolazak u poziciju da se nalazimo na startu neke utrke ili utakmice.

Na ovaj način sport postaje odlično pedagoško sredstvo, metoda izgradnje mira i model za život. Prihvaćanje sebe i drugih.

Ili kako bi to rekao atletičar Steena u zaključku svoga pisma:

Sport je, više nego bilo što drugo, način da najmlađi nauče

da njihov takmac `u areni slave` nije njihov protivnik, već partner;

da nauče da cilj nije pobijediti (njega ili nju), već potaknuti

ono najbolje u oboma te zajedno rasti u velikodušnosti,

poštenju, odanosti i međusobnom poštovanju.“

I kada na kraju ovog pomalo idealističnog članka pomislim na svijet sporta za deset godina, rijetki će se sjećati strašnog sprinta Kipsanga izazvanog prljavim potezom Desise, no Anayin potez, sasvim sam siguran, i tada će motivirati neke nove klince u njihovom nastojanju da iz sporta izvuku ono najbolje. I to je dobro.