"I dok te sunce zove..."

Kada prvi puta uđeš u psihoPLANET, poruka koja će te dočekati s vrata, nalazi se na zidu u hodniku i glasi:

In a world where you can be anything…

be yourself.

Često mi ljudi govore da ih ponekad ozbiljno iritira ta poruka. Psihološki kliše, self-help bullshit. Gore je od toga još samo imperativ voljenja sebe.

Budi to što jesi.

Samo budi ono što jesi.

A što sam to ja- pitaju me ponekad, iziritirani i ljuti. Kako to izgleda? Kako se tamo stiže? U gestalt terapiji ja u ulozi psihoterapeuta definitivno nemam taj luksuz da ponudim točan odgovor na to pitanje. Nemoguće je da mogu znati tko je to ta(j) netko tko sjedi nasuprot mene i živcira se tom idejom.

Pokušavam nevješto metodom koja tu ima najmanji domet, objašnjavajući riječima i pripadajućim im metaforama opisati kako je nemoguće nekome objasniti kakav je okus lubenice dok ne proba to čudesno voće. Nekako mi ne ide. Svjestan sam da je potrebno iskustvo, puno onih radosnih i ne samo radosnih trenutaka probuđenosti i svijesti koji, kada se okupe u dovoljnom broju na intimnoj hrpi neke osobe postaju ogledalo iskustva tog sebstva.

Ti često vrlo neznačajni isječci vječnosti, proživljeni i oživljeni upravo u realnom vremenu ograničenog, malog čovjeka, čine razliku.

Danas sam proživio barem jedan dugi kadar istih i trebalo mi je da se vratim natrag u krevet da odložim umorno tijelo na mjesto na kojemu sam se oporavljao posljednja tri dana da shvatim da se nešto jako važno promijenilo, i to baš zahvaljujući tom malenom, običnom, nepretencioznom čudu postojanja naprosto.

Naime, posljednja tri dana ležim. Jaka grlobolja nekoliko me je dana ozbiljno trošila. Svaki gutljaj bio mi je prilično bolan i dovoljno iritantan da sam nekoliko dana zaredom spavao dva do tri sata maksimalno. Mogao sam tako funkcionirati nekoliko dana, sve dok se rezerve nisu potrošile. U utorak me napala temperatura. I to od podneva, onako žestoko, beskompromisno. Napadi visoke temperature izmjenjivali su se s hladnim preznojavanjem kada bi tablete učinile svoje. I tako nekoliko puta dnevno.

Na sreću (hommage trčanju) tijelo mi je ojačalo u posljednje vrijeme pa je to trajalo dva dana, dok se treći dan svodio na oporavak iz mrtvih i od iscrpljenosti, vrtoglavice i kronične slabosti.

Danas mi se poklopilo da sam imao neke ljude na savjetovanju koje nisam imao kako kontaktirati da odgodim pa sam odlučio da ću otići do psihoPLANET-a. Podne je, pomislih pa neće biti tako strašno.

Moram priznati da je bilo čudno ustati iz kreveta. Svijet drugačije izgleda kada si tri

dana u vodoravnom položaju. Da nisam bio potpuno iscijeđen od energije, tri dana u krevetu u zdravom stanju bile bi ravne potpunom psihičkom slomu. Ovako nije bio problem. Izlazim van iz zgrade, primjećujem da me znoj oblijeva, naporno mi je. Tijelo mi je slabo. Pored mene prolazi trkač. Jedva čekam, šapućem u sebi, jedva čekam. U ovom trenutku, siguran sam, da pokušam potrčati, moglo bi rezultirati ozbiljnom vrtoglavicom i padom na pod. A dan je savršen za trčanje, nakon onih nekoliko vrlo hladnih i za grlo pogibeljnih dana obilježenih dosadnom kišom i vlagom.

Tramvajem stižem do psihoPLANET-a i ne znam kako ću odraditi tri savjetovanja/terapije. U prostoru je zagušljivo. Otvaram dva krila prozora velike sobe. Kao da sam otvorio neki izvor sunčeve svjetlosti iz kojeg se poput slapa preljeva ogromna količina topline i životne energije. Nekoliko je minuta do podneva kada mi dolazi prvi klijent. Pomišljam kako bi bilo super da ne dođe. Desetak minuta kasnije njega nema i ja odlučujem da neće doći (iako se ponekad događa da ljudi kasne i do 15 minuta). Treba mi vrijeme za sebe, izvan konteksta stana opterećenog bolesti.

Uzimam prazan papir i sjedam za veliki stol. Sunce se preljeva preko papira, mene i pinkala.

Predobar osjećaj. Gotovo pa nadnaravan. Nema niti trunke hladnoće. Ne čujem niti buku s ulice (koja je na tom dijelu Ilice često nepodnošljiva i kroz zatvorene prozore). Uz ovakvo sunce, papir, pinkalo i priliku da pišem ono što osjećam u ovom trenutku, ništa mi ne može ovo pokvariti.

Prepuštam se pisanju. Obožavam pisati. Polagano i elegantno, da svako slovo dobije zasluženu pažnju. Crtam slova, igram se. Ne pišem da bih nešto napisao. Pišem da bih pisao. Na taj način teme se otvaraju same. Ne moram ih prizivati. Vode me ka samome sebi, podsjećaju da sam zaboravio čuti njihovu poruku u onim kišnim danima i stišati um da bi se opustio i vratio doma, da bi došao ka sebi. Zaista uživam u svakom slovu koje pišem rukom na tom bijelom papiru bez crta. Kao da stvaram neku umjetnost, jer stvaram umjetnost, spontan sam i prisutan u tom pisanju. Pišem, živ sam i dobro mi je. Bude se strast, radost i svijest.

Proces traje sve tamo do 13 sati kada mi zvoni klijentica koja stiže u dogovoreno vrijeme. Završavam pisanje i zatvaram prozor. Rad s klijenticom i sa studenticom poslije nje, koja je došla prvi puta, događa se sam iz sebe. Nema napora, forsiranja ni moranja. I dobro je kad je tako.

Nešto kasnije vraćam se doma. Moj oporavljenički krevet i dalje je na istom mjestu. Vraćam mu se. Vraćam tijelo u horizontalnu dimenziju i u tom trenutku osvještavam da je velik dio moje bolesti nestao tijekom onog mojeg prepuštanja suncu i pisanju.

Tijekom bivanja onoga što jesam.

Lijepo, smješkam se, jako lijepo. Lijepo je opet osjetiti svoju snagu, uzbuđenje životom i entuzijazam.

Male stvari, sasvim male.

To bi mogao biti odgovor.

Jedan od odgovora…

onima koji su probali lubenicu.