JEBEŠ XMAS I CHRISTMAS. DAJ SARME.

Nikada neću zaboraviti taj Božić. Imao sam 17 godina i bio sam nepodnošljivo sam. Negdje oko jedan ujutro pijani i veseli susjedi pojavili su se sa instrumentima na vratima naše kuće i spontana zabava se dogodila sama od sebe. Ja sam se malo prije vratio iz kafića gdje sam se sreo s prijateljima, no niti među njima nisam osjećao podršku. Pritisak Božića bio mi je prevelik. Nisam imao nikoga kome bi mogao iskreno reći kako se osjećam. Nisam se usudio pokušati Bilo mi je prebolno.

Sjedio sam u svojoj sobi na katu u mraku sam, iziritiran kičastim zvukovima, spontano nastalom zabavom i veselim, pijanim ljudima. Mrzio sam cijeli svijet, jer nigdje nije bilo nikoga tko bi htio ili mogao biti sa mnom u ovakvom teškom trenutku. Mrak i ja. I bol. Puno boli. Mrzio sam Božić i cijeli pritisak koji su mediji tjednima prije stvarali, forsirajući atmosferu obiteljskog zajedništva, ljubavi i veselja. Nije tu bilo ničega za mene. Bio sam stranac u svojoj obitelji. Nikoga nije zanimalo tko sam, kako sam i što trebam. Podrazumijevalo me se, svrstavalo u kategorije nadobudnog tinejdžera, prešućivalo, pametovalo, savjetovalo, omalovažavalo. Samo me nitko nije imao potrebu ni namjeru poslušati. Zainteresirati se za mene. Za ono što stvarno jesam, ispod svih prestrašenih maski koje sam nosio kako bi preživio svoju krhkost i ranjivost.

Odlučio sam, potaknut ranom duše i duha, na rubu iznemoglosti, u crnome mraku svoje samice, da ću postiti za Božić. Da neću podržavati tu konzumerističku laž. Da ću upravo svojim postom slaviti rođenje Boga i na taj način ostati odan samome sebi. Da ću ostati čist i autentičan kršćanin, na tragu originalne priče koja ima veze sa stajom i poniznošću, a ne sa prežderavanjem i opijanjem.

Godine su prošle i za mene je Božić prestao biti simbol rođenja Boga. Čak štoviše, upravo ta činjenica izazivala je frustraciju kod mene.

Nisam više bio sam. Živio sam sa ženom koja me je razumjela i osjetila i onda kada bi šutio. Iako je starcima Božić puno značio, odlučili smo ne otići k njima i ne podržati nešto u što tako snažno ne vjerujemo. Naučili smo u međuvremenu štošta o poganskim običajima, o rimskom bogu sunca, o mitologiji i manipulaciji poviješću. Naučili smo ponešto i o ideologiji koja u sebi ima jako puno manipulacije strahom i krivnjom i nismo htjeli sudjelovati u perverziji gdje se iza simbola djeteta kriju frustrirani propovjednici smrti i zabranjivači životnih radosti. A i bili smo dovoljno inteligentni da ne nasjedamo na konzumeristički diktat obaveze kupovanja poklona.

U posjetu nam je na Badnjak došla prijateljica koja se slično osjećala. Bio je to jedan privatni, mini anti-Božić. Prespavala je kod nas pa smo i za Božić nastavili druženje u atmosferi svojevrsnog latentnog gađenja prema cirkusu u vanjskom svijetu. I nije nam bilo lako. Nimalo. Pomisao na hranu koju su drugi imali, na taj osjećaj posebnosti, okupljene obitelji, otvaranje poklona… puno je tu bilo ugode koju smo propuštali. Ali ne, mi nismo tako površni. Nikako ne. I nećemo nikada pristati na taj religiozno-kapitalistički, perverzni brak iz interesa. No znali smo da smo manjina. Nepodnošljiva manjina. Kako smo živjeli u malom stanu na početku Heinzelove, izašli smo u jednom trenutku u šetnju na ulicu. Pravi razlog našeg izlaska bio je pokušaj da nađemo zgradu od profesora sa filozofskog Žarka Puhovskog jer je on bio jedan od poznatijih propovjednika radikalnog odbijanja ideja slavljenja Božića. A to je prezentirao, hvaleći se, na način da bi uvijek na Božić na svoj balkon objesio rublje da tako pošalje poruku da ne slavi. Trebali smo taj prizor. Očajnički smo ga trebali. Osjećaj pripadanja, da nismo sami, da smo dio nečega čega je dio i netko tako učen poput profesora Žarka. No, nažalost, nismo pronašli balkon. Možda smo gledali na krivim adresama, no ono što smo trebali, nismo dobili. Već sam izlazak iz zgrade bio je hororastičan. Samo nekoliko metara od ulaza od zgrade noć prije i posljednjih nekoliko dana bila je potpuna gužva jer su svaki kvadratni metar ulice i prolaza prekrivali prodavači božićnih jelki. Trgovanje je trajalo do navečer. Jutro nakon, ulice su bile prekrivene očajnim prizorima. Porezane grane, osakaćena stabla i hrpa smeća razbacanog na sve strane, savršeno su se uklapali u ono kako smo se mi osjećali tog Božića.

Prošlo je i od tada podosta godina i danas sam jednako ravnodušan i prema kršćanstvu i prema kapitalističkom orgijanju. Nekako me se na osobnom planu niti jedno ne tiče u krucijalnom smislu. Odrastao sam iznutra i za posljedicu prestao biti frustriran stvarima koje ne mogu promijeniti. Istovremeno, popustili su radikalni ideali pa si bez imalo krivnje dozvoljavam da uživam u blagodatima Božića. I u potpunosti sam spreman preuzeti odgovornost za svoje reakcije i doživljaje stvarnosti oko sebe. Danas imam svoju novu obitelj u kojoj se osjećam prisutno i potpuno. Naučio sam i poštovati vjerovanja svojih roditelja, ma koliko se ne slagao s njima. I ne samo da poštujem njihove običaje nego im se i iskreno radujem. Danas više ne trebam podršku, potvrdu niti razumijevanje od njih. Danas mogu biti to što jesam ma što oni mislili o tome. I zato i uživam za Božić s njima. Lijepo mi je kada se okupimo, uživamo u hrani, raznoraznim običajima, u atmosferi koja je drugačija, svečanija, opuštenija, posebnija. Stvori se prostora za neki ranojutarnji čaj u tišini, za poslijepodnevno prepričavanje priča iz prošlosti. Upadne tu i poneka žustrija rasprava pa i svađa, no i to danas svrstavam u običaje, posebno kada, što smo stariji, brže nađemo zajednički izlaz. Jer, danas nemam problema da smo načisto s bilo kakvim idejama, istinama ili stavovima. Danas mi je važno da to malo vremena godišnje što provedemo zajedno, provedemo u ugodi, koliko god je to moguće. A da se ne lažemo, jako je puno tereta i težine u potencijalu. No s dobrom voljom i sviješću o svojim reakcijama, puno je toga moguće izbjeći i smanjiti intenzitet sukoba. Možda bi se to moglo nazvati božićnim duhom.

Danas uživam u malim stvarima. Danas uživam. I nije me strah priznati da volim Božić, poklone, božićna drvca i pripadajući mu kičeraj, karaoke, sarmu, čašu finog vina, društvene igre, pivo i stolno nogomet s prijateljima, sjećanja na bijeli Božić, obiteljski ručak, izležavanje i polaganost, a u posljednje vrijeme i poneko kraće trčanje (ovo proizlazi iz činjenice da je trčanje postalo užitak, a ne moranje). Baš ta božićna iluzija, koju stvaraju mediji, pjesme, konzumerizam i kršćanstvo, stvara tu neku drugačiju dozu opuštenosti koja mi omogućuje da budem bliskiji i opušteniji s ljudima koji mi predstavljaju obitelj. I oni iz svakodnevlja, i oni s kojima sam odrastao. I ma koliko možda zvučalo lažno, odnos među nama nije lažan. Meni je dovoljno.