jedna riječ: MAMA.

Šovinizam, mačizam, nacionalizam, fašizam, huliganstvo, rasizam, nasilje… samo su neke od karakteristika koje za određeni dio navijačkog puka predstavljaju način života. I onda se u takvom ambijentu nađe transparent: „volim te mama, al` ne više od dinama“.

Je li mama upala u taj svijet kao Pilat u vjerovanje ili tu ima i nečega dubljega, što niti najbuntovnije huligane ne ostavlja ravnodušnima?

Transparent je dobio svoj produžetak u navijačkoj pjesmi koja kaže:

„mama nemoj plakati,

ne mogu si pomoći volim tebe jako mama,

al´ ne više od Dinama, mama nemoj plakati“

Mama.

Neizostavni početak svačije priče.

Rodilja.

Hraniteljica.

Odgajateljica.

Učiteljica.

Prvi oslonac, prva domovina.

Svetinja nad svetinjama.

Koliko sam samo puta svjedočio tučama među mladićima u kojima bi akteri ostali ravnodušni na sve vrste međusobnog vrijeđanja dok netko ne bi prešao granicu i u kontekstu psovke kao subjekt ubacio mater. Bog, otac, domovina, sve najvažnije, ma sve može, no ne diraj mi mater. Možda tek dijete za one malo starije stane u isti rang personalnog mitološkog panteona jednog prosječnog Hrvata i katolika. I naravno, dinamo.

Kako su se mame našle u toj priči?

Nije teško naći primjer sinova koji su ostali živjeti sa svojim mamama cijeli život. Obično su to oni koji na van sa svojim mamama komuniciraju odrješito i dominantno, no kada se zagrebe ispod kurčevite vanjštine, vrišti slijepa odanost. Otuda i nemogućnost napuštanja mame. U obiteljsku kuću muškarci dovode svoje žene koje će, dok je god mama od muža živa, biti u podređenom položaju.

Ne čudi da takvo ponašanje rezultira frustracijom mlađih generacija žena i da su sukobi na relaciji žene-svekrve više pravilo nego izuzetak. Kada tome pridodamo da se muškarce od malih nogu često odgaja da je izražavanje emocija slabost, konfrontacija i odvajanje od majke teško prolaze.

Kako to izgleda iz perspektive žene?

Imam osjećaj da je u šovinističkom, katoličkom i postratno traumatiziranom društvu u kojemu živim dogma da je ženi upravo postajanje majkom apsolutni vrhunac (i na neki nesvjesni način i kraj) života.

Imao sam u životu čast sudjelovati kao podrška u 18-satnom porodu i diviti se kako jedna mlada žena može podnijeti nevjerojatne količine boli da bi rodila naše dijete. Sudjelovao sam u odgoju svoje kćerke od prvih dana, no nikada na tako dubok, iskren, svet i potpun način kao što je to radila njena majka. Promatrao sam kako to izgleda kada ti odgoj djeteta oduzme jako puno vremena, iluzija i ambicija. Kada ti porod djeteta nepovratno ostavi tragove na tijelu. Kada te dijete koje je uz tebe treba, iako su neke od tvojih najosnovnijih potreba nezadovoljene.

A opet, gledao sam i divio se nekim prizorima koji svojom ljepotom sve to stavljaju u drugi plan.

Prizor djeteta koje, nekoliko sekundi nakon što je rođeno, u kontaktu s kožom svoje majke prestaje plakati.

Slika žene koja doji.

Slika majke koja spava kraj svoga malog djeteta…

mir, tišina, punina.

Ne čudi da smo planetu Zemlju počastili titulom majke.

No svako lice ima i svoje naličje.

Priča o dogmi majčinstva kao vrhunaca svake žene rezultira da se ženama koje nisu postale majkama oduzima određena količina važnosti i simboličke težine. Najbolje je to vidljivo u pritisku koje mlade žene u tridesetima trpe ako još nemaju djecu. Svatko si daje pravo da postavi tzv. dobronamjerno pitanje „što čekaš“.

Taj ideal potiho postaje ogroman problem za sve.

Uhodani scenarij za ženu je poznat: završiti školu/e, naći posao, pronaći partnera, postati majka.

I tu priča staje.

Spominje se bojažljivo priča o karijeri, hini se ravnopravnost spolova i sloboda za žene koje imaju pravo izbora, no na nekom nesvjesno kolektivnom planu, i dalje majka ostaje

apsolutni vrhunac.

Ako je postati majkom isključivi vrhunac svake žene, treba li onda čuditi da one nisu spremne tako lako (ako uopće) odustati od te uloge u životu svojega djeteta? Nisu spremne pustiti svoje dijete da se polagano, iz dana u dan odvaja od njih i osamostaljuje. Teško im je prihvatiti i uvažiti samostalnost svoga djeteta. Teško im je izaći iz manipulativne brige, nazivajući je ljubavlju.

Ponekad se stječe dojam da mama koja se ne brine za svoju djecu nije dobra mama.

Pri tome ovdje kao da nedostaje termin u hrvatskom jeziku koji bi razdvojio brigu od brige. Za mene je jedno zadovoljavanje dječjih potreba u skladu s godinama u kojima se dijete nalazi od ponekad i doživotne majčinske mantičke brige. Zdrava dimenzija majčinske odnosne uloge od presudne je važnosti za budući život djeteta i podrazumijeva da je majka u dovoljnoj mjeri razriješila svoje emocionalne i životne poteškoće kako bi bila sposobna vidjeti svoje dijete i na taj način adekvatno zadovoljiti stvarne dječje potrebe. Pobrinuti se za dijete. U slučaju djeteta, to znači i podršku i frustraciju, ovisno o okolnostima. U takvoj atmosferi dijete je uvaženo, nije razmaženo, niti je emocionalno dehidriralo, i ima dobre temelje da se razvija u samostalnu i zadovoljnu osobu. Tada dijete može nastaviti razvijati osjećaj sebe, graditi samosvijest i poštovati svoje i tuđe granice. Takvo dijete, kada dođe vrijeme, odlazi od svoje majke.

S druge strane je neurotična briga. Briga majke iz koje dijete uči kakvo treba biti da bi bilo voljeno. A opet, što učinilo, kao da nikada nije dovoljno. Briga koja pažnju usmjerava na ponašanje djeteta, a ne na osobu. Briga koja najčešće nosi teret omalovažavanja i nesposobnosti djeteta.

Poruka koja se često ne izgovara na glas, no sadržana je u velikoj većini tzv. majčine ljubavne brige glasi: „Ne vjerujem ti. Nisi dovoljno dobar/dobra.“

Briga je to koja je potrebna majkama da bi zadržale ulogu svoje važnosti i zadržavanja

titule majke.

Jer, nije li upravo to vrhunac?

Postavlja se pitanje ima li za žene života poslije majčinstva?

Svakom djetetu je potrebno da vide svoje majke kako nastavljaju svoje samostalne živote. Potrebno im je da vide svoje mame kako se ponovno vraćaju k sebi nakon ogromnog posla koji su napravile za njih, njihovu djecu. Tada je i krivnja manja i, paradoksalno, u tom slučaju, djeca dobivaju veću podršku od svojih majki jer nemaju osjećaj da su dužni ostati u ulozi nesposobnog djeteta da bi se mama osjećala bolje. I kao što je za dijete izazov da se u svojem razvoju polagano, u skladu sa svojom dobi, odvaja od svoje majke, tako je i za ženu izazov da se polagano, u skladu s okolnostima i dječjom dobi, polagano odvaja od slike sebe kao isključivo majke.

Ovdje se najvećim dijelom radi o nesvjesnim mehanizmima i ta dinamika će jako lako biti odbačena i omalovažena i od strane majki i od strane djece.

Jungijanski analitičari smatraju da u životu svake punoljetne mlade osobe na metaforičkom i personalno simboličkom planu mama mora umrijeti. Tek tada osoba postaje odraslom i samostalnom. Tek tada se u životu mlade osobe otvara prostor za partnericu ili partnera. Tek tada, mladim je ljudima moguće da odaju zasluženo poštovanje prema svojim majkama za ogroman posao koje su učinile za njih.

To podrazumijeva nestajanje krivnje, dužnosti i moranja te otvaranje ka zahvalnosti i iskrenoj ljubavi.

Tada majke mogu ostati majke do kraja života, a da su to prestale biti. Tada ljubav prema djeci postaje podržavajuća i doživotna, a djeca samostalna i slobodna.

Mitologija majčinstva, ma koliko bila izazovna, gubi na apsolutističkoj težini, a žene ponovno dobivaju priliku da (p)ostanu žene.

Za kraj, ne mogu a da ne završim poniznom sviješću i upozorenjem da je ovo samo jedan od milijardu aspekata ove tako važne i velike teme. No aspekt o kojemu se rijetko piše.