O „PROJEKCIJAMA“ I NJIHOVIM PROJEKCIJAMA
Da se barem nije pojavio. Iskreno, bilo bi mi neusporedivo lakše.
…
Sinoć je na HRT 1 u udarnom terminu, odmah iza Dnevnika, prikazan film Zrinka Ogreste „Projekcije“. Film se bavi odnosima unutar grupe polaznika edukacije za psihoterapeuta.
Radnja se odvija u petak predvečer, malo prije 6 sati je, a u 6 treba početi edukacija. Šestero polaznika stiglo je u prostor, neki danas neće doći, nek kasne, a po prvi puta kasni i voditelj, cijenjeni psihoterapeut iz New Yorka.
Cijeli film definiran je prostorijom bez prozora, koja se nalazi negdje u Zagrebu. Jedna od polaznica i organizatorica edukacije je Slovenka, dok polaznika iz Srbije nećemo upoznati, iako će ga se svako malo spominjati u kontekstu ljubavnog odnosa s jednom članicom grupe, što je prema ugovoru koji su svi potpisali na početku edukacije, zabranjeno.
U izostanku glavnog autoriteta, profesora, otvara se prostor za razotkrivanje prljavog rublja. Neka od pravila su prekršena i polaznici, među kojima su psihijatri, pedagozi i defektolozi, kreću u međusobna podbadanja i napade.
Kako se radi o četvrtoj godini edukacije, očito je da stvari ne funkcioniraju. Grupna dinamika je zastrašujuća, postoje mini klanovi, međusobne frustracije i snažna potreba da se podbode osobu pored sebe. Pitanje je kako je itko u ovakvoj atmosferi ikada mogao išta osobno otvoriti. Inovativnosti u provociranju nema. Teme su poznate. Praznovjerja, ateizam, nacionalnost, rasizam, novac, ulizivanja, zavist…
Zrinko Ogresta želio se je suočiti s predrasudom o psihijatrijama/ psihoterapeutima kao nadljudima. Kut gledanja na ovu grupu ljudski je, a ne profesionalni. Međutim, problem nastupa kada se radi o profesijama u kojima je to dvoje jako teško razdvojiti. A psihoterapija je možda više nego i jedna druga profesija upravo takva. I tu vidim film pomalo i uvredljivim. Ideja da poubija svete krave psihoterapeuta odlična je i potrebna, no po mojem mišljenju hrvatske realnosti, ta je predrasuda potrebna ljudima s višim stupnjem svijesti i psihoterapijskim iskustvom. Većina na psihoterapiju gleda sa strahom i sprdnjom. Većina se drži ciničnog vjerovanja da su psihijatri i psihoterapeuti osobe koje svima mogu pomoći osim samima sebi. Film Zrinka Ogreste to snažno potvrđuje.
OK, možemo ovdje pričati o tome da ovo definitivno nije film za većinu. Način snimanja je naporan, pokretna kamera ponekad gotovo da izaziva mučninu svojim naglim i nepravilnim pokretima, a radnja je vrlo nejasna i zapravo je uopće i nema. To ljudima naviklim na holivudsku manipulaciju teško može biti privlačno. Što bi jedan prosječan Hrvat i katolik mogao zaključiti nakon ovakvog filma, koji su mu na HRT-u servirali u obiteljskom terminu u 20:15 na svetu nedjelju? Što bi mogao zaključiti osim da se radilo o luđacima koji se trude liječiti druge luđake? Nije li to ono što njegov svećenik često direktno ili indirektno i sam propovijeda o tim nekim psiholozima?!
No ostavimo Hrvate i katolike na miru. Kao što rekoh, nemam nikakve sumnje da ovo nije bio film namijenjen njima i stavljanje istog u termin u koji je pušten,više vidim kao provokaciju nego kao priliku filmu. Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje koliko je ljudi od onih koji su ga počeli gledati pogledalo film do kraja, iako je trajao tek nešto duže od sat vremena.
Osobno sam proveo 4 godine u edukaciji za gestalt psihoterapeuta i jako mi je bliska tema filma. Doduše, samo jednu od 50-ak radionica odradili smo u onako klaustrofobičnom prostoru u kakvom se odvija film, i taj mi vikend definitivno ostaje u najneugodnijem sjećanju. Dakle, iako sam bio četiri godine u radioničarskoj atmosferi, jako mi je teško bilo pogledati film do kraja. Da je trajao samo 10 minuta duže, vjerojatno nikada ne bih pisao o njemu jer se ne bih usudio pisati o filmu koji nisam pogledao do kraja.
Kako sam doživio taj film gledano iznutra? Da se razumijemo, nemam iluzija da se ovako nešto u nekom emocionalno iscrpljujućem scenariju ne bi moglo dogoditi i psihoterapijskoj grupi u kojoj sam i sam bio. Energije unutar grupe su često jako snažne, u drugima vidimo svoje rane i osjećamo se napadnuti i onda kada opasnosti nema. Ustvari, nisam siguran da postoji snažniji oblik osobnog rada od sudjelovanja u grupi. Kada se i usudiš otvoriti svoju osobnu priču, dijeliš je s energijom desetaka ljudi i to je neusporedivo kompleksnije i izazovnije od individualne psihoterapije.
Stoga netrpeljivost, zamjerke i iznad svega projekcije unutar grupe ne čude. Ustvari, bilo je barem nekoliko primjera unutar naše edukacijske grupe gdje su neslaganja i međusobni napadi bili i neusporedivo snažniji i osobniji nego li je slučaj u filmu.
No što se je dogodilo? Postojala je odgovorna i kompetentna osoba u vidu voditelja ili voditeljice grupe. Postojala je osoba kojoj smo vjerovali i koja se nije bojala suočiti sa sukobom. Na taj sam način i sam naučio neke od najvažnijih životnih lekcija. A te osobe u filmu nema.
Cijenjeni profesor, voditelj grupe iz New Yorka, u početku se filma ne pojavljuje i iskreno bih volio da je tako i ostalo. Jer, kada se pojavi, ostavlja dojam najneurotičnije osobe od svih prisutnih. Ne progovara niti riječ, iako kasni preko pola sata, sjeda na mjesto, i ni na koji način ne daje do znanja da je stigao. Kako se polaznik može osjećati u takvoj atmosferi? Očito je da nema govora o radu na grupnoj dinamici, iako su polaznici četiri godine zajedno u edukaciji. Kako je moguće da četiri godine prolaze s ovakvom osobom? Ako je ideja Zrinka bila da ukaže na šarlatane koji nude edukaciju, mogu razumjeti smjer.
Istovremeno je prikaz voditelja edukacije jako uvredljiv za predivne ljude koje sam imao čast upoznati. U četiri godine je kroz moju edukaciju prošao nemali broj istinskih stručnjaka iz cijelog svijeta.
I tek sam prema pristupu jedne osobe, koja slovi za veliku hrvatsku stručnjakinju u području kojim se bavi, imao zamjerke jer sam intuitivno imao osjećaj da odrađuje radionicu s nama. Svi ostali inspirirali su me i oblikovali, i iznad svega svojim pristupom i svojom osobom naučili toliko vrijedne stvari. Toliko mudrosti, strasti, ljepote, snage, suočavanja, iskrenosti, prisutnosti i nadilaženja jeftinih ograničenja kojima nas svakodnevno manipuliraju raznim izvorima. Naučili su me voljeti psihoterapiju, život i sebe. Ovo treće neusporedivo mi je bio najveći izazov.
I te mi perspektive tako nedostaje u ovom filmu. Jednostavno mi je žao, iako mu to uopće nije bila ideja, da autor iskoristi temu u nekom afirmativnijem smjeru. Jer ne sumnjam da je to svima potrebno i da bi puno snažniji dojam ostavilo na gledatelje. Ne dvojim da je meni pomoglo.
Jer, upravo mi je demitologizacija voditelja unutar četiri godine edukacije (u duhu zen izreke „if you meet the Buddha on the road, kill him“), bila jedna od najvažnijih lekcija. Početna faza edukacije često sa sobom nosi idealizaciju učitelja. Skidanje s tog trona i dozvoljavanje da i učitelji jesu ljudi od krvi i mesa potreban je i sastavni dio odrastanja i učenja unutar grupe. Slično je to kao sa odnosom s roditeljima gdje je za veliku većinu ljudi problem skinuti idealiziranu sliku roditelja koji su dali sve od sebe dok su ih odgajali. A upravo roditelje se najčešće i projicira u grupnim učiteljima. Zato su u našoj edukaciji postojali i muški i ženski učitelji.
U filmu toga nema. U filmu je otac (čitaj učitelj) vrlo nedostupan, isključen i zastrašujuće disfunkcionalan. U jednom trenutku pada na pod i umire. Mogao bih tu poći u dublju analitičku ideju da i otac mora umrijeti da bi dijete (čitaj učenik/polaznik edukacije) mogao nastaviti samostalno, no to u ovom filmu nikako nije slučaj. Jer, djeca su potpuno nesposobna, rastrojena i čini se, nisu ništa naučila, ili nisu mogla naučiti od ovakvog šarlatanskog učitelja (čitaj oca). Isprika bi mogla biti informacija da mu nije bilo dobro, što će rezultirati njegovom smrću. Istovremeno, ponašanje polaznika uvelike ukazuje na činjenicu da i nisu nešto previše naučili od njega te da je atmosfera u njegovoj grupi jako otrovna.
Osjećaj koji me prožeo tijekom i nakon gledanja filma bio je osjećaj mučnine, bljutavosti i bezvoljnosti. Kao da se netko posrao na nešto meni važno. Nije me do kraja osobno pogodilo jer ovaj film, osim forme, nema neke veće veze s mojom edukacijom.
A opet, bilo bi mi puno lakše da se učitelj uopće nije pojavio. Tada bi to samo bilo o polaznicima, njihovim ljudskim, suviše ljudskim karakteristikama, projekcijama, strahovima, ljubomorama i ljutnjama. Tada bi mi lakše bilo prihvatiti film kao kritiku potrebe za osobnom mitologizacijom i voljom za moći neiskusnih polaznika.
Imao sam prilike sudjelovati u grupama gdje su se voditelji svjesno i ciljano odricali odgovornosti za atmosferu unutar grupe. Od takvih sam se grupa ponekad tjednima oporavljao. Više nego previše godina sam slušao predavanja nastavnika, učitelja i profesora koji nisu htjeli ili znali biti odgovorni za interakciju sa učenicima, pozivajući se na svoju isključivu obrazovnu ulogu. Sreo sam jako puno djece koja su odgajana na način da ih roditelji nikada nisu uvažavali i doživljavali kao emocionalne osobe i gledao njihovu rasturenu samosvijest i kroničnu glad za samopouzdanjem.
Potrebni su nam u životu ljudi koji umiju preuzeti odgovornost za odnos. Potrebni su nam ljudi koji se usude pozvati nas da krenemo u smjeru svojih najvećih i najbolnijih strahova i iluzija koje nas koče. Potrebni su nam ljudi koji znaju biti uz nas i u trenucima najvećih nevolja, kada se čini da se sve raspada.
Ja sam takve ljude upoznao među psihoterapeutima s kojima sam se susreo. Nikoga od njih nemam potrebu idealizirati i mitologizirati. Znam da su ljudi s klasičnim spektrom problema kao i svi mi ostali. I ta priča o njihovoj mitologizaciji, po meni, ide iz predrasude o psihoterapiji kao o nekoj magičnoj i čarobnoj, iscjeljujućoj disciplini. A to ona nije, niti će, na sreću ikada biti.