FENOMENALAN DAN… 15 godina kasnije

Znaš onaj osjećaj kada pogledaš na kalendar koji je danas datum i odmah na prvu intuitivno pomisliš da te brojke imaju neke veze s tobom u prošlosti, iako se ne možeš baš najbolje sjetiti o čemu se tu radi. Nekako znaš da ti je nekada nešto morao značiti taj datum jer zvuči poput neke tajne formule za nešto važno. Ta kombinacija brojeva, 16 i 11. No o čemu se moglo raditi? Pogledaš kroz prozor, nebo je plavo, vrijeme je ni posrano ni popišano. Ok, stabla su žuta i očito je da se radi o kasnoj jeseni, no kao da je nekada bilo drugačije. Vratiš se malo dalje u sjećanja i sjetiš da je u ovo doba znalo biti jako puno snijega. I tada ti sine… snijeg otvori vrata prisjećanja i misterija je riješena. Godina je 1999., utorak je, negdje iza 22 sata, a ti si nadobudni sedamnaestogodišnjak koji živi u nimalo poticajnoj provinciji. Prvi puta u životu u kazetofon stavljaš dugo očekivanu kazetu koju ti je sestra donijela iz Osijeka. Puštaš kazetu, u dnevnoj sobi obiteljske kuće svjetla su prigušena, načulio si uši jer upravo započinje avantura koja niti 15 godina kasnije neće u potpunosti prestati.

Priča je to o albumu uz koji ću odrasti, koji će oblikovati jako puno mojih neurotičnih stavova s kojima ću se godinama poslije suočavati i zbog kojih ću plaćati cijenu. Priča o ovisnosti, pretjerivanju, bijegu, strahu, odanosti, slabosti, frustraciji, boli, euforiji, transu, poistovjećivanju. Priča o samoći koja neće jednako boljeti uz ovaj album, priča o upoznavanju 14 pjesama iz svake moguće perspektive mojeg subjektivističkog poimanja svijeta.

Priča je to o albumu „Bog“ zagrebačke grupe Pips, Chips & Videoclips. Nikada prije niti poslije niti jedan album neću tako doslovno i ozbiljno shvatiti. Jer mi, da budem iskren, nikada to više neće niti biti potrebno.

No tada, u toj naivnoj, patetičnoj i nepodnošljivo iskrenoj i doslovnoj sedamnaestoj, „Bog“ Pipsa bit će najbolja stvar koja će mi se dogoditi. Platforma, oslonac, nada, motor, potvrda, smjerokaz.

I zaista, iako se radilo samo o jednom rock albumu, taj davni 16.11. malo iza deset navečer, i prvi zvuci gotovo pa vilinskog instrumentala „Vidaj“ na početku albuma, odvest će me u nepovrat i promijeniti sve. Bit će to početak, kamen temeljac nekom drugačijem životu u kojemu ću prestati slušati druge i početi sam birati kako i kada ću dalje.

I sve će tu biti patetično, hipernaivno i natopljeno hormonima, kako to valjda i treba biti sa 17.

Bit će to svijet koji ću živjeti iza zaključanih vrata svoje sobe. Svijet koji su, na sreću, roditelji tolerirali u vidu buke koja je dopirala iz moje sobe. Jer bila je to muzika koju sam gotovo uvijek slušao pojačanu do kraja. Da me uzme, da me povede sa sobom, da joj povjerujem, da se mogu derati uz nju.

Ljubav prema drugoj, ljubav prema sebi, ljubav prema životu. Bio sam klinac tek i nisam znao razlikovati fanatizam od realnosti. Nisam znao da u fantazijama i pretjerivanju nema življenja. Nisam znao da je ovisničko i isključivo zaljubljivanje bijeg od ljubavi. Djelomično sam se kažnjavao, djelomično uživao u imidžu slomljenog, ranjivog i nesretnog klinca, s depresijom kao svojom najdojmljivijom vizitkom.

Bilo je tada nešto tako privlačno u tom imitiranju tog nekog nimalo definirljivog Pips stila. Neurotični klinci, ostavljeni iza kulisa nekih glavnih predstava, razbacani po ćorsokacima slijepih gradova, previše sami, premalo sposobni vjerovati u sebe. A opet, nekako zanimljivi, osebujni u svojoj običnosti, na rubu stiha koji reže u meso, negdje tamo na čistini, gdje riječi gube važnost, a pjesma je tiha.

Točno tamo gdje odzvanjaju jeke pjesama s ovog albuma. Jer, album je to koji je Pipse od benda koji je malo ranije napunio malu dvoranu Doma sportova doveo na rub nevažnosti.

Album „Bog“ koji je poput ljepljive trake za muhe navukao na sebe čvrstu i odanu bazu gotovo sektaških sljedbenika, ali i rastjerao mase. U toj svojoj isključivosti i težini, nije bilo mjesta za površnost. Jer, nije se bilo lako nositi sa tako teškim slikama i nastaviti se zabavljati uz cugu kao da se ništa nije dogodilo. „Bog“ je donosio gorak okus u ustima, tjerao je na reakciju, a za većinu je to stvaralo neugodu i potrebu da se pobjegne.

Egzistencijalizam, zabijanje čavala u udove naših odluka da predstava našeg života i nije tako blistava kako su nas uvjeravali da je, a scenarij je, sasvim očigledno, pisan za nekog drugog. Biti sporedan lik u scenariju svog života?!

Svi prezreni, slabi, jeftini, nikom potrebni mogli su se na tren sakriti, osjećati doma zaštićeni iza tih 13 pjesama. Čak i onih 47 sekundi snimljenog plača na sredini albuma bilo je potrebno jer svijet oko nas govorio je da dečki ne plaču. Da ne mogu i ne smiju. A „Bog“ je bio o boli, izgubljenosti i samoći.

Nabildan pesimizmom i nemoći, završetak s naslovnom pjesmom ipak je ponudio svjetlo na kraju tunela (a kraj tunela bit će početak sljedećeg albuma koji će donijeti neusporedivo više optimizma i lakoće).

Prošlo je 15 godina i snijeg već dugo ne pada u studenom. Pipsi su od onda izdali tri albuma, „Drveće i rijeke“, Pjesme za gladijatore“ i „Walta“. Svaki je priča za sebe, svaki ima svoju depresivnu crtu, no i puno više protočnosti i svježeg zraka.

I svaki mi je drag, važan i poseban. I nema potrebe da ovdje pričam o sinkronicitetu koji mi se događao kako su albumi izlazili. Pipsi ostaju moj bend, ma koliko mi danas ponekad bilo naporno slušati te teške pjesme s albuma „Bog“. Stvar je osobnog folklora, stvar je emocije, svijesti o procesima i teretu boli koju mi je ovaj album pomogao nositi kada sam bio sam.

Izgubljeni pojedinac zamagljena lica nastavlja svoje lutanje po nekim nevažnim pustinjama.

Nisam više taj. I nemam nikakve sumnje da velikim, možda čak i najvećim dijelom, ovaj album ima veze s tom promjenom. Kao što rekoh, kamen temeljac, provokacija, početak suočavanja, a ne bijeg.

Ma koliko bolno bilo.