DR. HOUSE NA TERAPIJI

Dr. Gregory House, glavni lik cijenjene američke tv serije Dr. House (IMDB: 8,9), doktorski je Sherlock Holmes. Maestralan je u dijagnostičkom poslu koji radi. Vrlo nekonvencionalan, provokativan, stalno na rubu etičnosti i zakona, spreman učiniti baš sve što je potrebno samo da bi riješio medicinsku zagonetku koja je postavljena kao izazov pred njega. Često pri tome ostavljajući dojam da mu je jedino stalo do rješavanja zagonetke, no ne i spašavanja života osobe čijom se dijagnozom bavi. Kao osoba on je brutalno direktan, razoran, beskompromisan, gromovit. Govori u facu ljudima ono što ne žele čuti. Ismijava im se na bolan način, ciničan je, sarkastičan. Humor mu je intelektualan, ironičan i paradoksalan. Igra se s ljudima oko sebe, često ostavljajući dojam osobe kojoj je kronično dosadno s ljudima i njihovom glupošću.

Iako nas može odbiti njegova socijalno-emocionalna neprilagođenost, pa čak i ograničenost, često je slučaj da nas baš, u (ponekad) prevelikom okruženju (lažno?) dobrih i ljubaznih, privlače likovi poput Housea. U katoličkoj zemlji Hrvatskoj vjerujem da nije potrebno dugo tražiti primjere. To posebno vrijedi za žene i njihovu naučenost da moraju biti dobre i ponizne. Treba nam taj netko tko će biti brutalan, iskren i direktan. Treba nam netko tko će se poigrati s patetičnim propovjednicima modernog doba. Netko tko će na glas reći da je car gol i imenovati sranje sranjem.

Koliko god volio Houseov humor i direktnost, puno me je više gledanju serije privuklo otvaranje njegove ranjivosti i dekonstruiranje njegovog genija od strane autora serije. Niti u jednoj epizodi, koliko me sjećanje služi, to nije tako snažno prikazano kao na početku 6. sezone u prve dvije epizode, koje zajedno zaokružuju priču. Radnja te dvije epizode odvija se u psihijatrijskoj bolnici.

House godinama koristi lijek Vicodin kako bi se mogao nositi s boli u desnoj nozi. S vremenom postaje ovisan i doživljava halucinacije. Dolazi do dna i odlučuje otići u psihijatrijsku ustanovu da bi se očistio od ovisnosti od lijeka.

Početak serije je zastrašujuć. Dok u pozadini svira predivna „No suprises“ od Radioheada, gledamo Housea kako prolazi ovisničku krizu. Povraćanje, znoj, vrištanje, vezanje za krevet, nemoć, kidanje… ježi se krv u žilama, a pjesma samo pojačava ionako teške prizore.

Po završetku pjesme House se budi u sobi. Kriza je bila samo uvod u ono što slijedi. Kriza je prošla, a s njom i potreba da ostane u psihijatrijskoj ustanovi. House je opet onaj stari sarkastično-cinični gad u punoj snazi. Bol je prošla i nema razloga da okoliša. Odlazi kod glavnog psihijatra, dr. Nolana i traži ga dozvolu da ga pusti. Dr. Nolan ga ne može zadržati jer se House prijavio dobrovoljno, no istovremeno smatra da je Houseu potreban psihološki tretman, koji uključuje terapiju lijekovima i psihoterapiju. Doktor mu ukazuje da ga nije samo ovisnost o lijeku dovela u stanje u kojemu se našao prije dolaska u bolnicu. Housea to uopće ne zanima, nije za njega to prekenjavanje. Psihoterapija je za plačipičke, slabiće i patetične žrtve. Stajalište je to vidljivo svakodnevno među ljudima koje susrećem u različitim okolnostima. Psihoterapija je laž, vjeruje velik broj ljudi, blebetanje, podržavanje ljudskih slabosti i tješenje. S takvim stavom House se sprema napustiti bolnicu. Dobio je što je trebao, noga boli, no može se s tom boli nositi bez Vicodina. Njegova promjena na bolje je konkretna i to je dovoljno. U psihoterapiji često nije moguće s takvom jasnoćom definirati pozitivnu promjenu.

Dr. Nolan ipak ima adut u rukavu. House može izaći, no dr. Nolan neće potpisati da se House smije ponovno nastaviti baviti medicinom, dok ne proradi svoje emocionalne poteškoće.

Tu nastaje kaos. House je spreman igrati prljavu igru i čini sve što je u njegovoj moći da pobijedi doktora. Iskorištava ostale pacijente, manipulira, vrijeđa, plaši, brutalno krši tuđe osobne granice, sve kako bi izazvao doktora da ga se poželi riješiti potpisivanjem dozvole za medicinski rad. Sve kako bi izbjegao osobnu konfrontaciju i rad na emocijama.

No i dr. Nolan uzvraća istom mjerom. Podmeće mu placebo tablete i daje do znanja da je spreman na sve njegove korake. To samo dodatno razbješnjuje Housea.

Dinamiku ipak mijenja dolazak Lidije, koja u ustanovu dolazi u posjetu svojoj prijateljici i sestri od muža, koja 10-ak godina ne komunicira s vanjskim svijetom. Lidija je prva osoba s kojom House uspostavlja barem nekakav odnos.

Vrhunac se događa kada se u ustanovi pojavljuje Steve, mladić koji zamišlja da je super junak koji može letjeti i čija je misija da spašava ljude. Steveu su ubili ženu i on sada ima potrebu da spašava ljude. Mlađi liječnik iz bolnice izaziva Stevea da svojim super moćima pomakne piano, što razbješnjuje Housea. Kap koja prelijeva čašu je kada vidi kako su ga nakljukali tabletama i u potpunosti ga bacili u depresiju i bezvoljnost. Houseovo je geslo da je bolje da bude sretan u svojoj iluziji nego da tako rasturen vegetira u realnom svijetu. Trenutak s kojim bi se mnogi složili. Općeprihvaćeno mišljenje da psihofarmaci samo rade štetu psihičkim bolesnicima i da se radi o isključivoj zavjeri i interesima farmaceutskih tvrtki. Naglasak je na riječi „isključivoj“.

House iskorištava priliku i Lidijinim autom odvodi mladića u lunapark gdje ga dovodi do sprave koja podiže ljude uz pomoć snažnog potiska zraka od dolje, diže ih u zrak pa izgleda kao da lete. Mladić je oduševljen i ponovno mu je vraćena vjera u njegove super moći. Dok se vraćaju na parkiralište koje je na katu, Steve se, oduševljen prijašnjim letačkim iskustvom baca s ruba parkirališta i jedva preživi taj pad. Houseov romantičarski `anti-sustav` pogled na Steveove iluzije zamalo je tragično završio.

Dr. Nolan je bijesan na Housea i njegove igre i govori mu da će ga poslati u drugu psihijatrijsku ustanovu. U tom trenutku House ga moli da ga ne pošalje, u tom trenutku House izlazi iz svojeg oklopa sigurnosti i traži od dr. Nolana pomoć.

Obično u tako kritičnim i teškim trenucima većina ljudi i dolazi na psihoterapiju. Tek kada se dotakne dno, ili kada se stane na rub. Ironija šaljive doskočice govori u kontra smjeru, a kaže: bolje da plačeš kod svoga psihoterapeuta nego da se smiješ kod svog psihijatra. Jer, predrasuda kaže da je psihoterapija samo za krizne situacije. Iako, upravo egzistencijalne krize jesu često pravi poziv i prilika. Prilika da konačno napustimo svoje priče i koncepte i krenemo u potragu za samima sobom. Taj koncept „sebstva“ često je jako iritantan nekome tko pokušava shvatiti racionalno, no kada jednom doživiš iskustvo sebe, kada znaš kako to izgleda postojati, biti svjestan, prisutna, biti tu u ovdje i sada, razumijevanje više nije potrebno.

House prvi puta dolazi na psihoterapiju. U otporu je, a na pitanje liječnika što želi, odgovara da se ne želi osjećati ovako jadno. Doktor mu odgovara da je tražio njegovu pomoć, i ako želi da ovo uspije, mora mu vjerovati. House prvi puta uzima psihofarmake. Otvara se, usuđuje se povjerovati doktoru.

Daljnji rad s njim dr. Nolan usmjerava točno tamo gdje Housea najviše boli, a to su njegovi odnosi s drugim ljudima. Zadatak je da se usudi povjerovati drugim ljudima. Zadatak je da istraži, pokuša, otvori se, sazna, nađe nekoga koga neće otjerati u strahu od nesposobnosti da uspostavi odnos. I još jedna velika tema, gotovo pa najveća u psihološkom radu s ljudima. Odnosi. Odnos sa sobom, s drugim/drugom, s drugima. Osuđeni smo na to odnosno presveto trojstvo. Ja, ti, mi. Nitko nas ne uči o odnosima, a svi podrazumijevamo da znamo. Moje je iskustvo da ne znamo i da je cijeli svemir mogućnosti onoga što možemo otkriti i istražiti na tom području.

Za Housea Lidija je prava osoba za to.

Uz mnoge trzavice, napuštanja i vraćanja, House s njom uspijeva uspostaviti odnos koji će se okruniti u strastvenom seksualnom odnosu. House je konačno sretan, no izgleda da ta njegova sreća ne smije trajati dugo, jer taman kada se konačno osjeća dobro u prisutnosti Lidije, u kadru mu se pojavljuje Steve, sav u gipsu, s ogrebotinama po licu. Housea proždire krivnja. Pokušava pomoći Steveu. Bezuspješno.

- Ti pokušavaš da popraviš stvari, umjesto da nastaviš dalje- govori mu dr. Nolan.

Čini se da House ipak uči lekciju. Konačno, nešto kasnije, spreman je preuzeti odgovornost i iskreno se ispričati Steveu:

- Žao mi je. Htio sam dokazati nešto. Htio sam biti u pravu. Završilo je da sam te gurnuo u opasnu situaciju, a nisam bio spreman za to. Ozlijeđen si, a ja sam za to kriv.

Napravio je taj korak, otvorio prostor za napuštanje ideje da je život sranje, krivnja, gađenje, odbacivanje i pasivnost. Nije postao patetičan, nije se snizio ili izgubio na imidžu. Bio je iskren i direktan.

Priča ipak odlazi ka svom obratu radnje. Sestri od Lidijinog muža, djelom i zahvaljujući Steveovoj i Houseovoj intervenciji, iznenada postaje bolje i ona prvi puta progovori nakon 10 godina. To za Lidiju i njezinu obitelj znači preseljenje u drugi grad.

House je pogođen tom informacijom. Odlazi do nje. Govori joj da ne želi promjenu, a ona mu uzvraća da ne želi ni ona, no ne može ostaviti svoju djecu i razoriti obitelj.

Tu je njihovoj priči kraj.

- Otišla je, a ja sam izgubljen - govori House, kada istu večer sreće doktora na parkiralištu.

- Napisat ću pismo medicinskom kolegijumu s preporukom da ti vrate licencu-odgovara mu pomalo iznenađujuće dr. Nolan, što razljuti Housea:

- Ne možeš me samo utješiti dajući mi lizalicu nakon što sam ogrebao koljena.

No doktor mu obraća pažnju:

- Dvije su se stvari upravo dogodile. Povrijeđen si, što znači da si se s nekim povezao, dovoljno snažno da ti nedostaje. A još važnije… prepoznao si bol i došao popričati sa mnom, umjesto da si se sakrio od boli i pobjegao uz pomoć Vicodina.

Sljedeći dan House napušta bolnicu uz srdačne pozdrave sa štićenicima i osobljem.

Nije bilo romantičnog happy enda, no dogodilo se puno osobne i iskrene priče. House se usudio susresti s drugim osobama. Osim Lidije, tu je i Steve, tu je i dr. Nolan. Napravio je pogreške, no usudio se preuzeti odgovornost. Nije dobio što je htio, no svejedno se usudio

živjeti, osjećati, biti povrijeđen i odbačen. Usudio se biti ranjiv i iskren. Usudio se biti čovjekom u punom intenzitetu.

U seriji se u epizodama koje slijede House ponovno vraća u udobnost svojeg ciničnog oklopa, no ovako izdvojeno, u ove dvije epizode, pravi je užitak gledati tog radikalnog anti-junaka kako se otvara i pokazuje svoje ljudske crte.