KAKO SMO ISTRČALI LJUBLJANSKI MARATON

„It`s your choice of whether

to run to punish your self

or to experience your self.

If you choose, with me, the latter,

than every run can be joyful.

The key words are

Take it easy!

Create yourself as a runner

gradually, patiently, relaxedly!“

FRED ROHE, The Zen of Running

Ljubljana, rano ujutro. Probudio sam se u četiri sata, svjestan da će mi nekoliko sati sna više donijeti i više energije, no uzbuđenje je učinilo svoje pa se nisam trudio forsirati san. Na TV-u u hotelu palim Mezzo TV, uz lagani jazz polagano ulazim u veliki dan svoga života za koji sam se spremao fizički posljednja 4 mjeseca, a psihički više od godinu dana.

Nisam napet, nije me strah. Osjećam se spremno. Uzimam knjigu koju čitam posljednjih dana i ona mi na svojim stranicama šalje poruku koja zaokružuje sve ono što sam čitao posljednjih mjeseci i što na sam dan utrke mogu bez imalo sumnje nazvati odličnim psihičkim treningom za maraton:

„Ako ono što se događa jednostavno opažamo bez uljepšavanja,

nismo zaslijepljeni svojom vezanošću sa sličnim događajima iz prošlosti.

Imamo nove oči. Umjesto da izbjegavamo ili bježimo od neugodnih ili bolnih događaja,

u stanju smo živjeti s njima i oni u nama probuđuju znatiželju.

Gledajući novim očima, voljni smo bol ili zadovoljstvo doživljavati onakvima kakvi jesu,

ne bojeći ih mislima ili zaključcima. Misli su misli, osjećaji su osjećaji, bol je bol,

a zadovoljstvo- zadovoljstvo.

Prihvaćanje svega što dolazi onakvim kakvo jest,

omogućuje nam potpun doživljaj.“

Carlos Warter, Što misliš, tko si ti?

U bilježnicu zapisujem svoje strahove, introjekte, predrasude i vjerovanja o maratonu:

• Maraton je jako težak.

• Na 35. kilometru se gasi svjetlo.

• Maraton je bolan.

• Bol u ruci koju sam ozlijedio na nogometu prije dva tjedna predstavljat će mi problem dok budem trčao.

• Imam poteškoće sa želucem dok trčim.

• Nisam trčao zadnja 3 tjedna i to će mi se osvetiti.

• Loše podnosim frustraciju.

Transformiram strahove u prilike:

• Maraton je izazovan i fascinantan.

• Na 35. kilometru počinje čarolija i veliko finale.

• Moje tijelo je spremno i volim ga.

• Bol u ruci bit će mi podsjetnik na zahvalnost da uopće mogu trčati maraton.

• Nemam uvijek poteškoće sa želucem.

• Nisam trčao zadnja 3 tjedna da zaliječim povrede i rane.

• Trčanjem sam naučio prihvaćati i voljeti frustraciju.

Nekoliko sati kasnije, ovo će se pokazati odličnom idejom jer niti jedan od ovih strahova nije mi bio teret. Čak niti bol u laktu lijeve ruke, koja me mučila posljednja dva tjedna i opasno dovela u pitanje trčanje na maratonu.

Vani se lagano razdanjuje, Stojka se budi i mi počinjemo pripremu za utrku. Od 1.7. kada smo počeli pripremu za maraton, odlučili smo da ćemo trčati zajedno i uspjeli smo izdržati do utrke bez ozljeda. Ponosan sam na nas. Puno je tu bilo odricanja, puno puta je naša kćerka strpljivo ostajala sama doma vikendima prijepodne. Puno kompromisa smo morali učiniti. No sada smo tu i došao je taj dan.

Odlazimo na doručak i ja prvi puta prije neke duže utrke jedem opušteno i normalno. Obično nisam jeo prije jer bi mi smetalo dok trčim i bolio bi me stomak, no kako sam već gore napisao, ovaj sam puta odlučio da mene neće boljeti. I nije.

Stojkin brat nas odvozi do centra grada odakle idemo prema startu.

Na startu ogromna gužva. Utrka na 10 kilometara je taman završila, a polumaratonci i maratonci se spremaju za start. Uspijevamo ostaviti stvari i probijajući se kroz gužvu doći na naše mjesto u zonu 4 nekoliko minuta prije starta. Uzbuđenje je ogromno, ljudi je jako puno i svi čekamo isto.

Vrijeme prolazi brzo i najbrži su krenuli. Slijede ih trkači iz prve zone, pa iz druge, potom i ovi iz treće pa mi iz četvrte. U četvrtoj su zoni svi trkači koji će trčati preko 4 sata maraton i preko 2 sata polumaraton.

Približavamo se startnoj crti, a iznad pozornica na kojoj je 10-ak bubnjara s ogromnim bubnjevima koji stvaraju eksploziju energije. Nemoguće je opisati kakav je osjećaj. Oni su toliko glasni i energični da mi se ježi svaka dlaka na tijelu. Prolazimo ispod njih i krećemo na dug put.

Atmosfera na startu je odlična. Ljudi je jako puno uz stazu. Ponosni smo i sretni. Pravo je mjesto za naš prvi maraton. Trkačka kolona dugačka je i kao i uvijek šarena.

Idemo polako jer znamo da je put jako dug. Tempo nam je 6:20 i to ćemo držati što je duže moguće. Tempo nam nije bitan u ovoj priči, no sat nam jako pomaže da nas ne bi ponijela euforija. Samo nekoliko sekundi brže trčanje na početku po kilometru kasnije će nam se osvetiti trostruko. Zato pazimo i idemo polako.

Cilj nam je istrčati maraton zajedno i rezultat je tu u drugom planu. Ako pri tome uspijemo ne proživjeti maratonski zid ili „gašenje svjetla na 35. kilometru“, kako je to slikovito opisao prodavač u trkačkom dućanu Run&Trek, zadovoljstvo će biti dvostruko.

Korak po korak, metar po metar, i kilometri se polagano skupljaju. Nema napetosti. Uostalom rana je faza utrke.

Ljudi su na različitim dijelovima staze i podržavaju nas stvarajući buku raznoraznim pomagalima. Prolazimo pokraj barem nekoliko puhačkih orkestara, a tu su i mladići koji s električnim gitarama sviraju poznatu trkačku temu iz filma Rocky.

Negdje na petom kilometru ekipa polumaratonaca, malo iza nas započinje zborsku pjesmu:

„u svetu postoji jedno carstvo,

u njemu stanuje drugarstvo…“

Ježim se, ogroman osmijeh pojavljuje mi se na licu. Točno to, pomišljam. To je ono što sam osjetio na svakoj utrci do sada i ovi veseli ljudi su pjesmom Branka Kockice savršeno opisali ono što me najviše oduševljava na dugoprugaškim trkama. Prolazimo peti kilometar gdje je prva mjerna postaja. Pomišljam na Inku jer znam da je naš rezultat sada online pa ga šogor i sestra kod kojih je Inka mogu vidjeti.

Na ruci su dvije crno-crvene narukvice, koje mi je Inka napravila za ovu utrku da mi budu posebna snaga. Za svakih 21 km po jedna.

I dalje uz ulicu nailazimo na podržavajuće ljude. Ne mogu opisati koliko me razveseljava kada čujem navijače koji su rodno osviješteni pa navijaju uz stazu: „bravo tekači, bravo tekačice“. U Hrvatskoj ćemo na takve stvari, nažalost, morati još dugo čekati.

Osim službenih postaja sa okrepom na svakom 5. kilometru, koje su bogate ponudom pa uz vodu imaju energetski napitak, mandarine, banane, šećer, čokoladu, a poneke čak i red bull, nailazimo i na štandove s vodom koje su ljudi napravili samoinicijativno. Jednostavno predivno. Nakon 10. kilometra srećemo gospođu Sonju, koju sam vidio gotovo na svim utrkama na kojima sam trčao u ovoj godini. Pričamo s njom, tempo nam je sličan. Dok pričam s njom, primjećujem grč na Stojkinom licu. Bol u slezeni, bodac ili nešto drugo, no boli u podrebrici. Ostavljamo gospođu Sonju da nastavi svojim tempom, a ja usporavam dok Stojki ne bude bolje. Nekoliko kilometara se muči, no na sreću bol prolazi. Da sam je tada ostavio u tako ranoj fazi utrke, bio bi to ogroman udarac na njenu psihu. Naravno, to nije niti bila opcija jer smo u ovoj priči zajedno od prvog treninga, do posljednjeg metra utrke. Sada se lakše diše pa idemo dalje lagano. Tempo nam nakon toga postaje nevažan. Trčimo sporije, no važnije je od držanja tempa da se bol ne pojavi ponovno. Moto i cilj nam je da se ne isforsiramo. Uzduž staze cijelim putem nailazimo na malu dječicu koja pružaju ruke prema trkačima da im daju pet.

Na 17. kilometru postaja za brzinsku masažu za one koji imaju problema s mišićima.

Odlična ideja, pomišljam, no nemam potrebe za korištenjem usluga. Noge su mi dobro i ovo je vrlo rana faza utrke.

Približavamo se 21. kilometru gdje se razdvajamo od polumaratonaca. Odjednom nestaje gužva i oko nas je svega nekoliko ljudi. Znamo da sada počinje prava stvar. Drugi dio utrke. Kako bi to rekao prodavač iz Run&Treka (ne onaj koji nas je plašio s 35. kilometrom, nego onaj koji nam je dao jako puno korisnih savjeta), maraton nije samo duplo više od polumaratona, nego duplo i još više od toga. Svjesni smo toga i zato smo se i spremali 4 mjeseca. Ponovno se budi svijest da smo mi totalni početnici i da je Stojka u trčanju 2 godine, a ja godinu i pol, a već smo na stazi za maraton. Sada kada smo krenuli prema cilju maratona, osjećamo ponos i uzbuđenje. 21 km se čini tako nekako mentalno lagan i jednostavan iz ove perspektive. Nema više toliko gledatelja uz stazu, no i onih nekoliko koji su tu jako su iskreno podržavajući. Jako sam im zahvalan, smješkamo se i mašemo svima njima. Da, puno mi znače i neke od njih jako dobro pamtim. Čak i rečenice podrške na slovenskom koje sam djelomično razumio.

Najduži dio je dio utrke od 21. do 30 kilometra. Dosadan dio koji je potrebno proći da bi se došlo u uzbudljivih posljednjih 12 km i krenulo s podnošljivijim odbrojavanjem. U jednom trenutku prelazimo Britanku koja nas nakon toga sljedećih 5 kilometara koristi kao mjerilo. Pretrči nas pa stane i hoda pa mi nju, i tako puno puta. Moram priznati da mi ide na živce, no ne previše. Korak joj je težak, lupa nogama o pod, a dah uznemiren i na rubu izdržljivosti.

Mi nemamo takvih problema. Zvuk udaraca o pod nam je tih i skladan, a o gubitku daha nema niti govora. Ne osjećamo niti napor niti umor. Idemo polagano svojim tempom i dobro smo. Prolazimo pored tipa kojemu su prepone potpuno razderane od ojeda. Znam kako mu je jer sam imao dva slučaja kada se i meni to dogodilo. U svijest mi dolazi zahvalnost prodavaču iz dućana Run&Trek koji nam je dao savjet (još jednom, ne onaj gore spomenuti sa ugašenim svjetlima) da se namažemo dječjom kremom te da dane prije utrke pijemo DonatMg zbog magnezija kako bismo spriječili grčeve. Isti taj striček preporučio mi je i tenisice u kojima trčim i jako sam mu zahvalan jer nikakvih problema s nogama nisam imao niti sekundu. Također, nam je preporučio da ponesemo 5 gelova koji će nam dati snagu tijekom utrke. Poslušali smo ga i profitirali. Veliko hvala. Nemam sumnje da ću sljedeće trkačke tenisice kupiti kod njega.

Negdje na 27. kilometru uz cestu su dvije bubnjarke.

Odličan poticaj u sada već kasnoj fazi utrke.

Nastavljamo dalje i konačno dolazimo do 30. kilometra.

Zaustavljamo se na svakoj okrepnoj stanici i temeljito punimo vodom i hranom. Nemam nikakvu niti najmanju ideju da bih pio i jeo trčeći. Pola minute zaustavljanja i nastavljamo dalje. Stojka odlazi na wc usput pa je čekam. Negdje na 32. kilometru prvi puta i ja osjećam bol u slezeni u nastajanju. Ne želim da mi posljednjih 10 kilometara prođe u boli pa se povremeno zaustavljam, pravim nekoliko koraka hodajući i bol se povlači. I tako nekoliko puta do kraja. Stojka usporava sa mnom. Kako smo počeli, tako ćemo i završiti, zajedno. Na 35. kilometru nije nam se ugasilo svjetlo. Vraćam se u svoje tijelo i osvještavam da nisam na rubu snaga. Ovim polaganim tempom mogu nastaviti do kraja. Umorni smo, nije da je lako, no nije niti preteško.

Na 40. kilometru ulazimo u uži centar i počinje euforija. Ubrzavamo nesvjesno. Cilj nas vuče. Osmijeh je prisutan.

Trčimo kroz centar, a oko nas prolaznici viču puni iskrene podrške nešto što zvuči poput „še malj!“, što smo si preveli kao `još malo`. Še malj, še malj, odzvanja mi u glavi. Kada dolazimo na ciljnu ravninu, 500-tinjak metara prije cilja, još dodatno ubrzavamo. Prolazimo kraj dva mlada bubnjara koji energično i nakon skoro 5 sati udaraju u limene bačve. Suza mi skoro kreće niz lice od zahvalnosti. Još uvijek su tu i još uvijek su jednako strastveni. Predivno. Još poneko „še malj“, iako nam podrška više nije potrebna, mi ubrzavamo i gotovi smo, cilj je tu.

04:49:24

Spiker nam proziva imena, ulazimo zajedno! Uspjeli smo, svojim tempom, polagano, no istrčali smo svoj prvi maraton u životu! Nismo se preforsirali i osvijestili smo da još ima u nama rezerve na kraju utrke. Ispada da su i meni i Stojki neke polumaratonske utrke bile neusporedivo napornije jer smo se preforsirali. Dobivamo majicu s natpisom:

„Za menoj je 42 km teka

na Volkswagen Ljubljanskem maratonu“

Svjestan sam da je to u trkačkom svijetu penzionerski rezultat, no ja sam ponosan. Puno mi je važnije da sam poštovao svoje tijelo nego možda trčao 10 ili 20 minuta brže (što ne bi bilo potpuno nerealno) i proživio nekoliko zidova i ugašenih svjetala. Trebalo mi je da istrčim prvi maraton prirodnim tempom i jesam. Još mi je više trebalo da ga istrčim zajedno sa Stojkom. Jer, da ne zaboravim podsjetiti, prije godinu i pol, ja sam imao 106,5 kg i bilo mi je teško prehodati 4 kilometra do posla. Naravno, i meni je prije toga trčanje bilo dosadno i naporno. Danas je moje tijelo moj dom i volim kada mi je dom čist, uredan i zdrav. 5 kilograma viška koje danas imam podsjetnik su na kaos koji sam nekada živio i zalog za budućnost i neke nove maratone. I to na isti način, polako i prirodno.

Svakako želim spomenuti Stojkinog brata Bojana i njegovu curu Neru koji su nam bili i tehnička emocionalna podrška dan prije i na dan utrke. Bez njih bi nam bilo kompliciranije.

Za kraj, mogu s ponosom i zadovoljstvom naglas izreći: ovo dvoje novopečenih maratonaca istrčalo je svoj počasni krug dug 42 195 m ulicama predivne Ljubljane.

I predivno je i izazovno znati da je toliko puno prostora za još više zabave, novih pomicanja granica, osobnih rekorda i uživanja u trčanju.

Sretan sam i ponosan.