V FOR VENDETTA (O ZA OSVETU)!!!

Pretposljednji je dan mjeseca srpnja. Godina je 1997.

Temperatura zraka u Zagrebu vrlo je ugodnih 24 °C. Međutim, za veliku većinu Hrvata tog dana na tu se temperaturu moglo dodati još barem nekoliko desetaka subjektivnih celzijevih stupnjeva. I nije tu bilo pitanje jesi li muško ili žensko, voliš li sport ili ne… bio je to dan D kada je nogomet postao više od nogometa. Kada je jedna utakmica dobila teret prilike da postane povijesna pobjeda. Maksimirski stadion bio je pretrpan navijačima. Iako je službeno pisalo da se na tribinama nalazi 33 000 gledatelja, svi su znali da ih ima barem 40 000. Više od toga jednostavno nije stalo.

Službeno govoreći, radilo se o 1. pretkolu nogometne Lige prvaka između zagrebačke Croatije (danas Dinama) i beogradskog Partizana. U prvoj utakmici u Beogradu Partizan je pobijedio 1:0 što je dodatno otežalo situaciju.

Međutim, bila je to prva utakmica hrvatskih i srpskih sportskih klubova poslije rata i kao takva dobila je ogromnu težinu.

Iako je bilo jako puno aspekata zbog kojih je ta utakmica bila posebna, jedna riječ učinila ju je još posebnijom: osveta!

Miris ratnih stradanja još je bio u zraku i situacija je bila idealna da većina Hrvata doživi jednu nogometnu utakmicu kao priliku za osvetu za nedavno završeni rat.

Žudnja za osvetom

Žudnja za osvetom jedna je od najiskonskijih i najuniverzalnijih pokretača čovječanstva. Kaže se da ništa nije slađe od osvete! Ništa lakše ne uzburkava strasti i ne čini priču tako osobnom kao osveta.

Uz mnoge filmove i serije koje se koriste osvetom kao glavnim motivom - poput u naslovu ovog članka spomenutoga filma iz 2005. godine redatelja Jamesa McTeigea, `V for Vendetta` (u hrvatskom prijevodu `O za Osvetu`) - , to su učinili i autori američke kriminalističke serije `Mentalist` i u nepreglednom mnoštvu serija sličnog tipa, upravo u osveti pronašli svoj adut i razlog za solidnu gledanost.

Glavni protagonist serije je Patrick Jane (tumači ga Simon Baker), istražitelj koji u rješavanju zločina koristi visoko razvijene vještine primjećivanja, zaključivanja i umne manipulacije kako bi pomogao Kalifornijskom istražnom birou (CBI) pri rješavanju složenih kriminalističkih istraga. Njegova motivacija da surađuje s CBI-em brutalno je ubojstvo njegove žene i kćeri od strane ozloglašenog serijskog ubojice, poznatog pod imenom Red John. Osveta postaje njegov jedini i glavni smisao života. Poigravanje s gledateljevim dubinskim porivom za ispravljanjem nepravde i osvetom privukla je mnoge gledatelje da gledaju seriju punih 6 sezona u nadi da će Patrick konačno pronaći počinitelja i osvetiti mu se.

Primjera je mnogo. Međutim, osveta nije samo glavni motivator u filmovima i knjigama. U ratovima, prijateljstvima, obiteljskim i poslovnim odnosima, osveta je riječ koja kao nijedna druga pokreće ljude na akciju. Niti religijske svete knjige, iako se pozivaju na krilaticu da je opraštati božanski, nisu imune na osvetu. Tako je i sam Bog u religijskim knjigama raznih religija vrlo često osvetoljubiv.

Što je to osveta?

Što se krije ispod osvete? Što je to što osvetu čini toliko snažnim i zasljepljujućim pokretačem u ljudskom životu? O čemu je riječ kada žudimo za osvetom?

Osveta je zlonamjera i potencijalno opasna akcija protiv pojedinaca ili grupe ljudi kao kazna za ranije načinjenu štetu nad drugim.

Silovanja, vojna iskustva rata, progonstva, nasilje, mučenja, teške prometne nesreće, zlostavljanje u djetinjstvu, gubitak voljene osobe, rastave roditelja i druga teška životna iskustva ostavljaju posljedice na život čovjeka. Kod tih se posljedica radi o traumama s kojima je uvijek povezan određeni gubitak.

Suočavanje s traumom

Iako većina traumatiziranih osoba ima na početku poriv da potisne svoju traumu, iskustva rada s traumatiziranim ljudima pokazala su da je suočavanje s traumom jedini način da se snažne posljedice traume ublaže i da se na taj način omogući osobi da nastavi živjeti svoj život. Za to je, naravno, potrebno dosta vremena, kao i pomoć stručnih osoba. Psihoterapijski proces rada s traumatiziranom osobom, nakon što je u prvom stadiju rada uspostavljen nužan osjećaj sigurnosti kod traumatizirane osobe, vodi ka suočavanju s traumom kroz pričanje o njoj.

Pričanje o traumi preživjelu osobu neminovno baca u duboku tugu. Društveni običaji žalovanja nemaju tu snagu da pomognu osobi da prođe kroz ovako intenzivnu tugu. Upravo zbog toga, ovaj stadij rada s traumom najstrašniji je zadatak za traumatiziranu osobu. Traumatizirane/i se jako često boje da je zadatak naprosto nesavladiv i da, prepuste li se tugovanju, tuga neće nikada prestati.

Osveta kao bijeg od tugovanja

Ukoliko se osoba ne usudi tugovati, nastavlja život odsječena od dijela sebe, lišena važnoga dijela svojeg ozdravljenja, jer to je mehanizam koji se događa kada se traumatičan događaj potiskuje. Sam čin da ožali sve što je izgubila, osobi može omogućiti da otkrije svoj neuništivi unutarnji život i ponovno povrati sposobnost da osjeti puni raspon emocija – što nije moguće dok jedan dio sebe potiskuje.

Kako je žalovanje iznimno teško, otpor žalovanju vjerojatno je najčešći uzrok posustajanja u oporavku od traume. Stoga ljudi tragaju za magičnim rješenjima koja su manje bolna, nadajući se da će kroz osvetu, oprost ili naknadu uspjeti naći svoj mir.

Najčešća pojava od ova tri rješenja je upravo osveta.

Ideja osvete često je zrcalna slika traumatskog sjećanja, samo što su sada uloge počinitelja i žrtve zamijenjene. Žrtva zamišlja da se straha, srama i boli traume može osloboditi putem odmazde protiv počinitelja.

U svojem bijesu zbog poniženja, žrtva vjeruje da je osveta jedini način da obnovi osjećaj snage i moći. Također, u osveti vidi i jedini način da počinitelja prisili da prizna štetu koju joj je nanio.

Posljedice osvete

Što se događa u osobi tijekom sanjanja svoje osvete? Ideje o osveti uvećavaju njezinu muku jer te zamišljene slike osvete mogu biti snažne i zastrašujuće kao i slike izvorne traume. One pojačavaju žrtvine osjećaje užasa, uništavajući pri tome njezinu sliku o sebi jer je sada ona ta koja čini drugome štetu. Osoba se stoga sve više počinje osjećati poput čudovišta. Javlja se i snažna frustracija jer osveta nikada ne može nadoknaditi počinjenu štetu, niti osobi dati prijeko potrebni mir i slobodu od posljedica traume. Šteta je učinjena na račun žrtve i tu kažnjavanje počinitelja neće promijeniti posljedice koje žrtva trpi. Pri tome ja jako važno razlikovati zdravu potrebu da počinitelj bude kažnjen od iluzije da će osveta nad počiniteljem donijeti osobi unutarnji mir.

Prihvaćanje

Oporavak od traume neminovno ide putem žalovanja i prihvaćanja štete koju je osoba pretrpjela. Tijekom procesa žalovanja, traumatizirana osoba mora se pomiriti s činjenicom da je poravnanje nemoguće i dopustiti svom bijesu koji će se pojaviti kada to shvati da izađe. Kako daje odušak svojem bijesu u sigurnoj okolini u psihoterapijskom okruženju, njezina ljutnja postepeno se pretvara u oblik srdžbe koji ima veću snagu i više zadovoljava od iluzorne katarze dobivene osvetom. Tada se javlja pravednički gnjev koji na manje štetan način osobi omogućuje da se suoči s posljedicama. Tako traumatizirane osobe dobivaju priliku da se oslobode zatočeništva želje za osvetom, što im otvara put da ponovno steknu osjećaj snage i moći, ne postajući i sami zločincima i da usvoje onaj dio sebe kojeg su potiskivanjem izgubili.

Pri tome je još jednom važno naglasiti da odustajanjem od ideje osvete osoba ne odustaje i od traženja pravde. Naprotiv. Upravo odustajanje od svete označava početak procesa u nastojanju da se odgovornost za zločin pripiše počinitelju, a ne sebi.

Ljubav kao lijek

Iscjeljenje osoba koje su proživjele traumu ovisi o otkriću obnoviteljske moći ljubavi u vlastitom životu i nije nužno da za svoje ozdravljenje tu ljubav protegnu i na počinitelja. Ljubav prema samoj sebi i ljubav drugih ljudi prema njoj omogućuju oporavak. Kad preživjela osoba ožaluje traumatični događaj, možda će se iznenaditi otkrićem koliko joj je počinitelj sada postao nezanimljiv i kako je malo brine njegova sudbina jer se sada okrenula prema sebi i brine se za sebe.

Žalovanje je, ma koliko zastrašujuće, bolno i dugotrajno bilo, jedini način da se gubitku oda dužno poštovanje.

Važno je reći da rekonstruiranje traume nikada nije dovršeno. Novi izazovi svakodnevnice i novih stadija životnog ciklusa iznova će buditi traumu i iznositi na svjetlo dana neki novi vid toga doživljaja. Ipak, glavni posao žalovanja dovršen je kada osoba ponovno osvoji svoju vlastitu povijest te osjeti obnovljenu nadu i energiju da se ponese sa životom. Vrijeme opet počinje teći. Kad se zaključi „radnja pripovijedanja priče“, traumatski doživljaj doista počne pripadati prošlosti. Na toj točki, žrtva se suočava sa zadacima ponovne izgradnje svojeg života u sadašnjici i ostvarivanja svojih težnji za budućnost. Kroz ljubav prema sebi preuzela je odgovornost za svoju sadašnjost i budućnost.

Za kraj

Nema sumnje da će osveta i dalje nadahnjivati i činiti posebnima nove mitološke sportske uspjehe, privlačiti nas u filmovima i romanima te poticati mnoge strastvene rasprave. No kada je riječ o traumi, važno je prepoznati svu opasnost koju osveta nosi po samu traumatiziranu osobu. Osveta nije i ne može biti prečac za nošenje s teškim posljedicama proživljene traume. I ma koliko teške bile posljedice, važno je vidjeti da smo jedino mi ti koji možemo učiniti razliku i olakšati si situaciju. A taj put, iako dug i bolan, put je ljubavi prema sebi i uvažavanja sebe, a ne novog samoodbacivanja.