MASTURBACIJA. GRIJEH ILI POKLON OD BOGOVA?

Svojevremeno je na zidu zgrade u Križanićevoj ulici, samo nekoliko desetaka metara udaljenoj od nekoliko važnih zagrebačkih gimnazija, stajao grafit: „Oslobodi se! Masturbiraj!“

Ovaj članak barem djelomično pokušava shvatiti što je to što je nakon nekog vremena nagnalo vlasnike zgrade da sa svoje fasade maknu taj grafit, jer je ideja autora ovog teksta da razlozi uklanjanja grafita nisu bili isključivo estetski? Što je to što pri spomenu masturbacije budi u nama tako snažnu reakciju?

Što je to masturbacija?

Masturbaciju možemo definirati kao seksualno samozadovoljavanje koje se postiže nekim oblikom direktnog fizičkog podraživanja. Najčešće se radi o podraživanju genitalija, no moguće je i samopodraživanje drugih dijelova tijela, poput dojki, unutarnje strane bedara ili završnog debelog crijeva.

Pri tome ishod nije presudan, što će reći da ne mora doći do orgazma da bi se čin nazivao masturbacijom.

Sama masturbacija moguća je i u dvoje, no u kontekstu ovog članka težište ostaje na samozadovoljavanju.

Prve pojava masturbacije u životu čovjeka događa se u djetinjstvu, a potom se javlja i kod muškaraca i kod žena tijekom cijeloga života. Također, masturbacija se može pronaći i drugdje u životinjskom svijetu.

I ako se stvar po pitanju definicije i pojavnosti čini vrlo izvjesnom, povijest, a vrlo često i sadašnjost, nas uče da masturbacija nije oslobođena tereta tabuiziranosti i pripadajućeg joj stida.

Povijesni osvrt na temu

Samo podrijetlo riječi nije potpuno jasno, no znanstvenici smatraju da se radi o grčkim korijenima i da pojam masturbacija znači „uzbuditi genitalije“. Zanimljivo je da niti stari Grci niti Rimljani nisu gotovo ništa zapisali na tu temu. Tek se indirektno dotakavši teme, Hipokrit je vjerovao da pretjerani gubitak sjemena može uzrokovati sušenje leđne moždine.

Ako su već Grci i Rimljani šutjeli, židovstvo i kršćanstvo masturbaciju je smatralo grešnom, iako, zanimljivo, u samoj Bibliji nema jasne zabrane ove aktivnosti. U tu je svrhu iskorišten nesretni Onan.

„Tada reče Juda Onanu: `Priđi k udovici svoga brata,

izvrši prema njoj djeversku dužnost i tako očuvaj lozu svome bratu!`

Ali Onan, znajući da se sjeme neće računati kao njegovo,

ispuštaše ga na zemlju kad god bi prišao bratovoj udovici,

tako da ne dade potomstva svome bratu.

To što je činio uvrijedilo je Jahvu, pa i njega pogubi.“

(POST 38:9-11)

Iako je iz ovog teksta poprilično očigledno da se radi o coitus interuptusu (prekinutom snošaju, tj. ejakuliranju muškarca izvan rodnice), onanija je postala sinonim za masturbaciju (i koristit će se još i duboko u 20. stoljeću), a Onanova nesretna sudbina jasan znak od Boga kako će završiti oni koji masturbiraju. Kroz povijest ta je priča razrađivana od strane crkvenih otaca pa je masturbacija proglašavana „neprirodnom aktivnošću“, jer nema reproduktivni smisao, da bi je se kasnije oslovljavalo i sa kreativnim naslovima poput „samo-zlostavljanje“, „oskvrnuće tijela“ i „samo-zagađenje“.

No pravom medicinskom progonu masturbacije temelje je u 18. stoljeću udario švicarski liječnik Samuel- Auguste Tissot (inače ugledni katolik i vatikanski savjetnik) koji je ovo pitanje stavio u središte znanstvene pozornosti proglasivši masturbaciju bolešću koju treba liječiti. Tissot je vjerovao da je svaka seksualna aktivnost opasna jer prisiljava krv da teče prema glavi, te je premalo ostaje za preostali dio tijela, tako da živci i drugi vitalni organi polagano propadaju. Takva vrsta živčanog oštećenja uzrokuje, prema njemu, ni manje ni više nego ludilo.

Dokaze svoje teorije Tissot je pronalazio u azilima za duševne bolesnike, u kojima su se mogli vidjeti masturbirajući pacijenti. Pitanje jesu li oni jedini koji takvu aktivnost priznaju, nije se postavljalo.

Ideju je trebalo prenijeti na američko tlo i znanstvena mašta mogla je bujati do zapanjujućih razmjera. Svaki prosječni liječnik tog doba vjerovao je da masturbacija, uz već spomenuto ludilo, izaziva i epilepsiju, akne, gubitak na težini, smanjene psihičke sposobnosti, slabosti, letargiju te, kao konačnu kaznu, i preranu smrt.

Nije bilo lako biti roditelj tih dana. Strašna pošast poput kuge je napadala njihovu dječicu i da bi ih se spasilo, nije se štedjelo niti energije niti novaca na raznorazna kreativna pomoćna sredstva.

Bravice, kavezi, pojasevi nevinosti, složeni remeni, kirurške metode koje su ostavljale malo toga što bi pacijent mogao milovati… ako ste na trenutak pomislili da smo se vratili u srednji vijek, radi se o 19. stoljeću.

Sveti medicinski rat se vodio uz pomoć dvije strategije: dijeta i fizičko sputavanje.

Tako su onima koji masturbiraju zabranjivali sok od pečenja, alkohol, kamenice, sol, papar, ribu, žele, čokoladu, đumbir i kavu, jer se smatralo da oni iritiraju živce i pojačavaju seksualnu želju.

Drugi su liječnici okrivljavali uske hlače, trljanje o plahte, manipuliranje genitalijama tijekom mokrenja i diranje djetetovih genitalija tijekom kupanja od strane dadilja ili roditelja.

Kada ništa od toga ne bi pomoglo, poduzimali su se drastični koraci. Za imućnije te je godine u modu za djecu došla nova pidžama, znana kao „luđačka košulja“, u koju bi se djecu oblačilo prije spavanja kako bi ih se spriječilo da masturbiraju tijekom noći. Međutim, postojalo je rješenje i za one manjeg imovinskog stanja. Njima bi se predložilo da umotaju dijete u hladne, mokre plahte da mu se „ohladi“ želja, ili da jednostavno zavežu djetetu ruku za nogu od kreveta.

Patentni ured SAD-a odobrio je tih dana nekoliko patenata po uzoru na srednjovjekovne pojaseve nevinosti, kako bi se zaštitile dječje genitalije od maženja.

Početak 20. stoljeća sa sobom je donio neke nove izume i metode pa su se pojavile metalne rukavice protiv loših namjera, a ubrzo i alarmi koji bi zvonili u roditeljskoj sobi, ako bi se djetetov krevet počeo micati.

Međutim, svi su ti izumi imali i svoje nedostatke. Kako su ljubav i dobre namjere bile te koje su pokretale roditeljske postupke prema svojoj djeci, bilo je logično da se djeca ponekad trebaju i kupati, kada je sva ta dušobrižnička pomagala trebalo skinuti.

Zato su, da se otklone te poteškoće , liječnici propisivali i druge metode liječenja kao trajnija rješenja. Tako su se na genitalno područje mogle staviti pijavice da isišu krv i umanje nakupljanje krvi, koja bi mogla prouzročiti seksualnu želju. Opcija je bila i kauterizacija (spaljivanje genitalnog tkiva električnom strujom ili vrućim željezom) jer se smatralo da ona umrtvljuje živce i umanjuje osjećaje i želju. Sredinom 19. stoljeća ipak su najpopularnije bile kastracija i uklanjanje dražice.

Ipak, početkom 20. stoljeća, američka medicinska zajednica počinje shvaćati da masturbacija ne izaziva ni akne ni ludilo. Čak su se i pojavili prvi hrabri liječnici koji su se usudili preporučiti masturbaciju kako bi žene ublažile histeriju ili da muškarci masturbacijom zamijene odlazak prostitutkama i tako ne dobiju spolne bolesti.

Naravno, nije tako bilo sa svima pa je još 1930-ih jedan medicinski stručnjak i dalje upozoravao na opasnost „onanije“ koja može biti prikrivena kroz aktivnosti kao što su penjanje po užetu, vožnja bicikla ili šivanje na stroju za šivanje. On je tvrdio da ovakav put vodi do imbecilnosti i trajnog ludila, gubitka volje, slabosti pamćenja, ovisnosti, apatije, iznemoglosti, razdražljivosti, glavobolja, neuralgija, slabosti vida i tako dalje.

Današnja stajališta

Danas je masturbacija mnogo prihvaćeniji oblik seksualnog ponašanja nego što je to bila ikad u prošlosti, no i dalje postoje neke sumnje. Pozabavit ćemo se nekim od tvrdnji.

• Masturbacija je grešna.

U Katekizmu Katoličke Crkve (Glas Koncila, Zagreb, 1994) pod brojem 2352 o masturbaciji piše:

„Svojevoljno služenje spolnoj sposobnosti izvan

normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi.

Spolni se užitak tu traži izvan `spolnog odnosa

što ga traži moralni poredak i po kojemu se,

u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao

uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja.`“

Ovo pitanje prelazi okvire ovog članka i stoga je na svakoj osobi da odluči sama za sebe kako će se postaviti prema stavu Crkve prema masturbaciji, kao i općenito prema seksualnosti. Jer ovdje se radi o moralnim i vjerskim uvjerenjima, a ne zdravstvenim ili biološkim činjenicama. Nekoliko je istraživanja potvrdilo da ljudi koji su izrazito religiozni masturbiraju rjeđe od onih koji nisu religiozni ili koji se manje čvrsto drže religioznih uvjerenja. Čini se da čak niti Crkva nije toliko čvrsta u ovom stavu jer u spomenutom Katekizmu na ovu temu donosi i pasus koji ublažuje težinu grijeha:

„Da se donese ispravan sud o moralnoj odgovornosti pojedinaca

i da se usmjeri pastirsko djelovanje,

uzet ce se u obzir čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika,

stanje tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca

koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju.“

• Masturbacija je neprirodna.

Logiku ove ideje teško je shvatiti. Ako se kao prirodno smatra ono što se pojavljuje u prirodi, tada je ova izjava netočna jer se vidjelo da mnoge životinjske vrste masturbiraju. Dalje, mnoga izvješća o dojenačkoj dobi ili o ranom djetinjstvu također osporavaju tvrdnju da je ona neprirodna.

• Masturbacija može biti dio odrastanja, no odrasli ljudi koji masturbiraju psihološki su nezreli.

Ako pogledamo što o tome misli Freud, vidjet ćemo da njegova teorija podržava ovakvo stajalište. On smatra da je masturbacija u odrasloj dobi simptom psihoseksualne nezrelosti, osim u okolnostima kada je osoba koristi kao zamjenu za heteroseksualni snošaj kada partner nije dostupan.

Danas pak većina stručnjaka vjeruje da je masturbacija u odrasloj dobi punopravna vrsta seksualne aktivnosti. Nijedno istraživanje nije pokazalo da su odrasli ljudi koji masturbiraju manje zreli od onih koji ne masturbiraju. Neki stručnjaci drže da je masturbacija „nezrela“ samo kad je isključiva i kompulzivna aktivnost.

• Masturbacija dovodi do stvaranja navike i može spriječiti razvoj zdravog seksualnog funkcioniranja.

Za gotovo sve seksologe i psihoterapeute ova izjava korak je unatrag prema stajalištima iz 19. stoljeća.

Nancy Friday izražava na lijep način današnje stajalište:

„Učeći sebe što nas uzbuđuje,

postajemo orgazmičniji i bolji seksualni partneri,

odgovorni za sebe, sposobni za pružanje ugode,

sposobniji za usmjeravanje partnera o tome što nas uzbuđuje“.

Učenje o masturbaciji je također u središtu brojnih programa seksualne terapije. Osim toga, neki stručnjaci primjećuju kako je masturbacija povezana s višim samopoštovanjem i većim bračnim i seksualnim zadovoljstvom kod žena.

Korisnost masturbacije

Danas je jasno da masturbacija može imati nekoliko dodatnih koristi.

• Ona pruža dostupnu (i ugodnu) seksualnu aktivnost za one ljude koji nemaju partnera, uključujući i ljude starije dobi

• Može biti korisna za ljude čije su seksualne želje veće od želja njihova partnera u nekom trenutku

• U razdoblju AIDS-a, ona je jedan od glavnih načina sigurnog seksa

• Ona je često zadovoljavajući način oslobađanja napetosti, i tako pomaže osobi da se opusti

Zaključak. Odvajanje činjenica od mitova

Većina starih mitova o tome da masturbacija izaziva zdravstvene probleme danas je napuštena. Tjelesno podnošenje masturbacije (ili bilo kojeg oblika seksualnog podraživanja) ustvari ima ugrađen sigurnosni ventil: kad ovaj sustav dosegne točku preopterećenja, on se privremeno zatvara i ne reagira na daljnje podraživanje.

Nema dokaza da masturbacija izaziva tjelesne probleme, osim u rijetkim slučajevima ozljeđivanja genitalija zbog prežestokog podraživanja.

Provedena su mnoga kvantitativna istraživanja o tome koliko masturbiraju muškarci, a koliko žene. Premda postoje velike individualne razlike i neke žene masturbiraju i nekoliko puta na dan, čini se da muškarci masturbiraju otprilike dvaput češće od žena.

Međutim, što se tiče istraživanja same biti masturbacije, i traganja za potencijalnom štetnošću, vjerojatno je umjesto brojenja epizoda masturbiranja, korisnije razmotriti uključuje li masturbacija anksioznost, konflikt, krivnju ili zaokupljujuću kompulzivnost, kada masturbacija može postati otežavajuća okolnost u svakodnevnom funkcioniranju. Tada osoba može imati koristi od profesionalne pomoći.

Istovremeno, važno je naglasiti da se često, u žurbi da se opravda masturbacija, pojavljuje isključivi zaključak da svatko treba masturbirati. Rješenje nikako nije u drugom ekstremu.

Iako ljudi koji ne masturbiraju u brojčanom smislu predstavljaju manjinu, oni se nikako ne bi smjeli osjećati da su nenormalni.

Ljudi koji odaberu da ne masturbiraju, ma koji razlog njihove odluke bio, imaju sva prava na svoju odluku, a da se ne moraju osjećati krivi ili drugačiji, što bi im često htjeli nametnuti samoproglašeni stručnjaci za seksualno zdravlje.

Na kraju krajeva, seksualne odluke moraju biti osobne.