ZAŠTO MOJE DIJETE NE IDE NA VJERONAUK?

- Da, ne biste vjerovali, no i među djecom koja ne idu na vjeronauk, ima iznimno pametne djece.

Tom rečenicom Inkina učiteljica sažela je sav cinizam vjerovanja velike većine roditelja u Hrvatskoj po pitanju vjeronauka i djece koja ne idu na isti.

U Inkinom razredu petero djece ne ide na vjeronauk. Dvoje su muslimani, a jedno dijete kršćanske vjeroispovijesti reformacijske baštine. Ostaje ih dvoje. Oduzmemo li Inku, ne znam kakva je povijest preostalog djeteta i je li u pozadini neka religijska priča ili nije.

Da se razumijemo, odluka da ne pošalješ dijete u prvom osnovne na vjeronauk u zemlji poput Hrvatske nije laka. I mogu ja tu cinično podjebavati neke od nedovoljno informiranih kršćana da sam na tu temu „preškolovan“ da bi podržavao takvu vrstu indoktrinacije, no nije lako gledati dijete od 7 godina kako se mora nositi sa svojevrsnom vrstom izopćenosti u svome razredu.

Najbolje prijateljice pričaju joj kako im je super na vjeronauku, kako gledaju crtiće i puno crtaju. Ponekad bi joj znale pokloniti crtež s vjeronauka. Isus, razapet na križu. Hm, može li biti primjerenijeg sadržaja za prvi osnovne?! Kako možeš maloj djeci objasniti taj prizor? Isus Krist, najveće i najmilije dobro, razapet na križu? Koji je način kojim mladi i radoznali um može u sebi pomiriti tu sliku, a da se osjeća dobro? Umro je zbog nas, da bi mi bili spašeni? Ali što smo mi to učinili da se je on morao tako žrtvovati za nas? Rođeni smo grešni, ili u prijevodu, zli.

U svijetu u kakvom ja želim živjeti i kojemu se svakodnevno trudim barem malo doprinijeti da bude bolji, djeca nisu rođena zla. U stvari, djeca uopće nisu zla.

Nakon 8 godina učenja o odgoju iz prve ruke, promatrajući i trudeći se razumjeti doživljaje svijeta moje kćerke, od prve sekunde vanmaterničnoga života, kada sam joj onako ljubičastoj prerezao pupčanu vrpcu nakon dugog i bolnog poroda, pa do prvih koraka, prvih riječi, prvog suočavanja s činjenicom da će umrijeti, odlaska u školu i prvog tona proizvedenog na saksofonu, ničega zloga nisam našao u njoj. I nikada joj nisam rekao da je zločesta jer mi je taj koncept potpuno neprimjeren za dijete.

Da je znala biti umorna i frustrirana, neposlušna, manipulativna, iritantna, dosadna, sebična, egoistična, namrgođena, odbojna, bezobzirna, i da ne nabrajam dalje, je. Jesam li zbog toga imao potrebu kazniti je? Ne. Jer niti mene nitko danas ne kažnjava kada sam puno, puno više od ovdje nabrojanog. Iako, kada sam bio mali, jesu. I ona je ljudsko biće baš kao i svi odrasli. I ona ima svoje uspone i padove, slabosti i zadovoljstva, prostor za rast i učenje. Je li to neko urođeno zlo?

Tu se krije sva suština i ljepota ideologije. Ja vjerujem da dijete od rođenja zaslužuje poštovanje kao autentična i unikatna osoba. Da naprosto jest i da kao takvo zaslužuje da mu se poštuje integritet. Da ga vidimo točno tamo gdje je i da poštujemo njegove kompetencije, s obzirom na uzrast.

Dijete koje je rođeno nije ni dobro ni zlo. Ono naprosto jest. Dijete se ne rađa u moralnim kategorijama i kao takvo nije nešto što je potrebno spašavati. No koliko je roditelja sposobno očuvati djetetov integritet? To „ja jesam“, koje neće zatrpati hrpom zapovijedi i moranja? Hrpom stida i krivnje? Prevelikom odgovornošću ili prevelikom slobodom? Prisilom na potiskivanja emocija?

Ne vjerujem da dijete treba spašavati od njegove prirode, nego upravo suprotno, od socijalnog utjecaja svijeta u kojemu se nalazi, a to se prvenstveno odnosi na roditelje.

Nisam upoznao puno roditelja koji žele zlo svojoj djeci, no vidio sam mnoge koji ne mogu ili ne znaju voljeti svoje dijete. Koji ne uspijevaju riječi ljubavi nadopuniti ponašanjem punim ljubavi. Čije su rane iz djetinjstva toliko bolne i duboke da nisu sposobni brinuti o svojoj djeci, kada nitko njima istu brigu nije pružio.

Nisam upoznao puno djece koja su u dosluhu sa onim jednostavnim „ja jesam“. Uvijek je tu neko „trebao bi/ trebala bi biti“.

Na vjeronauku djecu uče kakvi bi trebali biti jer kršćanstvo polazi od osnove premise da ono što djeca po prirodi jesu ne valja. Moja je polazišna točka da valja i da najzdravije osobe postaju onda kada odrastaju u dosluhu sa svojom prirodom i kada je ne potiskuju nego na njoj grade odgovornost i poštovanje prema sebi i drugima.

Iz toga logično slijedi da im nikakav spasitelj, koji će ljagu njihova grijeha svojom patnjom i nevinom smrću oprati s njihova naivnog dječjeg lica, nije potreban.

A Isus, kao mudrac, učitelj i prorok? Žao mi je da su jedini izvori o njemu tako shizofreno napisani, puni nelogičnosti, natopljeni poganštinom vremena kada su nastali i neukošću autora. Žao mi je da se o Isusu priča kao o izrazito moralnoj osobi, punoj ljubavi, a on istovremeno na svakoj stranici teksta prijeti vječnim paklom onima koji misle drugačije. I nije baš da je imao na pretek razumijevanja i ljubavi kao što se to toliko na sva zvona ističe.

Isus nije bio kršćanin. I što je za mene najvažnije, jedino što znamo da je Isus pisao su one rečenice u pijesku. Pozivanje na svetog duha kao najvećeg jamca da su evanđelja istinska božja riječ, poprilično je plitko, posebno kada se gleda nekim trezvenijim očima, a sam tekst poučava iz povijesne perspektive tadašnjeg vremena.

No čak i ostavimo li po strani tumačenja i vjerovanja bilo vjernika, bilo onih koji se pozivaju na zdrav razum, ostaje činjenica vjerovanja u zlo u nama od rođenja.

Osobno vjerujem da ta priča ima svoje korijene u premalom poznavanju utjecaja odgoja na život osobe pa tako i samog utjecaja vjerovanja da su djeca rođena zla i nesposobna.

Na sreću, pedagogija dvadeset i prvog stoljeća naveliko se je promijenila i tu teško da ima mjesta za pedagogiju kršćanskog tipa u javnim školama. To pokazuju primjeri civilizacijski naprednijih društava, kakve primjere nalazimo u skandinavskim zemljama.

U Hrvatskoj će, nažalost, trebati proći još puno vremena da evoluiramo na taj nivo. No ja sam optimist i nemam sumnje da puno onih malih, divnih ljudi koji svojim radom stvaraju bolji svijet, a često su jako neprimjetni i gotovo uvijek preslabo plaćeni, čine razliku.

Do tada, ostaje nada da na moje dijete neće ostaviti štetnoga traga službeno vjerovanje da ona nije normalna zato jer njezini roditelji ne žele prihvatiti njezinu urođenu grešnost i zloću. Uz nadu, tu je i iskrena želja da budem dovoljno svjestan i prisutan u njezinu životu da prepoznam kada joj je teško, da je lakše mogu čuti i ponuditi utjehu svojom ljubavlju i poštovanjem prema

onome što ona je.

Nakon svega ovdje rečenoga, točno si mogu zamisliti protivnike moga stava kako izvlače snažan protuargument: a što ako ona želi ići na vjeronauk?

Ja iskreno ne vjerujem da dijete sa 7 ili 8 godina može i treba preuzeti na sebe odgovornost odlučivanja o tome koji ideološki pogled na svijet će prihvatiti ili ne, te imaju li ideje istočnog grijeha, koncepti dobra i zla, presvetog trojstva, bezgrešnog začeća, otkupljenje smrću na križu, uskrsnuće i mnogi drugi mistično-mentalni (čitaj mindfucking) koncepti, smisla ili nemaju.

Želim za kraj reći da bi jako volio da dozvolimo djeci da budu što duže djeca, prije nego što ih sustav nauči kako se moraju ponašati da bi postali uzorni članovi raznoraznih institucija za gubljenje sebe.