TRČANJE PARENZANOM TIJEKOM 5. MIRAMIDANA U GROŽNJANU
Znam da fotke ne mogu dočarati ono što mi se dogodilo na trčanju Parenzanom od Grožnjana do tamo negdje blizu Livada prošlu subotu, kao što znam da je ta priča bila jednokratna, i da vjerojatno, kada se ponovno vratim na tu stazu neće biti tako čarobno, no kako god bilo, ne dvojim da se radilo o jednoj meditativnoj bajci.
U sunčanu grožnjansku nedjelju ujutro na radionici „Vjera u nenasilju“ voditelj Otto Raffai u jednom nam je trenutku pročitao citat Rumija:
„Ako žedni traže vodu po svijetu, I voda traga za žednima po svijetu.“
Nakon toga zamolio nas je da izađemo na 20-ak minuta šetnje Grožnjanom u spontanoj potrazi za predmetom koji će istovremeno naći nas. Bilo je nešto čarobno u toj Ottovoj radionici. Neka jednostavnost, tiha i nježna atmosfera u kojoj nije bilo nikakve napetosti i neslaganja, protočnost i bliskost. Kada nam je zadao taj zadatak, znao sam da se nekako radi o mojem trčanju dan prije, no nisam odmah mogao ubrati koliko doslovno ima veze sa citatom.
U subotu ujutro, dok je većina grupe ispijala na Balvan city-u jutarnju kavu na suncu s pogledom na bijeli šal od oblaka omotan oko nježnog vrata Motovuna i razliven po dolini rijeke Mirne, ja sam na Goranovu preporuku krenuo na trčanje Parenzanom. Staru talijansku prugu Parenzanu upoznao sam godinu prije kada sam s dragim ženama Dragicom i Amaliom išao pješice od Grožnjana do Buja. U tih nekoliko sati lagane šetnje otvorili smo tada neke nevjerojatno važne i velike osobne teme koje su imale veze s boli o kojoj se jako teško priča. No pričali smo, slušali se i suosjećali. Možda sam i zbog njih dvije imao potrebu opet ići na tu stranu, no Goran mi je preporučio da odem na drugu stranu Parenzane prema Motovunu. I poslušao sam ga. Nisam znao koliko ću dugo trčati. 0,75 l izotonika nije bilo nešto pretjerano puno tekućine za neki duži trening. Krenuo sam na put pa dokle već stigao. U maratonskom programu ovaj sam vikend trebao trčati 32 km, no nisam imoa iluzije da ću ih i istrčati u Istri tijekom Miramidana, uzevši u obzir visinske razlike staze koje nisu beznačajne.
„Put prijateljstva i zdravlja“, kako zovu Parenzanu u Istri, vrlo me brzo uzeo k sebi, posvojio me i opustio. Obožavam trčati po prirodi i možda je zato najizazovnija i najteža polumaratonska trka na kojoj sam trčao, a riječ je o Plitvicama, za mene bila najlakša jer sam se također stopio s prirodom i tada nije bio nikakav problem pronaći svoj prirodan ritam i uživati u trčanju. Slično je bilo i ovaj puta. Iskreno, malo me je bilo strah sunčanice, koju sam dva tjedna prije djelomično popušio na Bundeku tijekom 26 km treninga, no staza i okoliš oko mene isključili su receptore za brigu.
Jednostavno sam trčao. Vrlo brzo Parenzana me počela nagrađivati svojom raznolikošću. Mali gradići na brežuljcima okolo, raznolike šume kroz koje sam prolazio, a potom i mostovi od 100 metara visine, te barem 5 tunela kroz koje sam prošao.
Nestvarno. Naprosto nestvarno.
Strah od sunčanice je u potpunosti nestao jer su mi stabla šume pravila hlad. Lagana nizbrdica dužinom cijelog puta i svako malo poneki stranac na biciklu, srdačno pozdravljanje i nastavak trčanja. Stopio sam se s okolinom i svakim korakom postojao. Najsnažnija meditacija u kojoj je um stišan, a tijelo prisutno, ona kunderijanska nepodnošljiva lakoća postojanja i strast života u trenutku dok si ga svjestan i proživljavaš ga punim plućima.
Kilometri su se skupljali, no bilo je svejedno. U jednom sam trenutku pomislio da bih mogao odraditi puni trening prema planu, a radilo se o dužini od 32 km. No nisam imao dovoljno tekućine. Znao sam da će povratak prema Grožnjanu uz brijeg biti jako težak i nemoguć bez vode. A ono što sam imao uz put sam popio do pola. I tada se, u skladu s Ottovim zadatkom, koji ću dobiti sa jednim danom zakašnjenja, dogodio Rumijev citat i to doslovno.
Naišao sam na izvor s vodom uz samu stazu. Iste sekunde odlučio sam da ću nastaviti trčati jer će me u povratku, kada dođem do ove točke, čekati svježa voda. Otrčao sam do 16-og kilometra kada sam se odlučio vratiti.
Čekali su me svi oni tuneli, mostovi, vijadukti i šume, no ovaj puta put će biti teži jer se sada jednako nježno kao što sam se do sada spuštao, penjem prema gore. Znao sam da će to uzeti svoj danak. Stao sam da popijem vode na izvoru, i napunio bocu za preostalih 10-ak kilometara. Sunce je pojačalo svoje djelovanje i bilo mi je teško, no nije to težina s kojom se ne možeš nositi. Prihvatio sam je, uvažio i povremeno stajao da popijem vode. Nije to bilo isto ono trčanje kakvo sam uživao dok sam išao prema dolje, no i u ovom stanju, sa sve manje energije, bio sam zahvalan i prisutan na stazi. Odlučio sam pri kraju, pošteno potrošen, da neću trčati 32 nego 30 kilometara. Stao sam malo prije Grožnjana ponosan na sebe i na svu čaroliju koju sam doživio trčanjem po Parenzani.
Bilo je to tako snažno i potpuno iskustvo, tako duboko i jednostavno.
Za kraj želim spomenuti kako su Goran i Branimir Šloser odlučili u program 5. Miramidana ubaciti MirMArš! Iliti zajedničko trčanje sudionika. Goran je doduše izabrao stazu koja bi i najeuforičnije trkačke početnike zauvijek otjerala od trčanja, no stvar je poruke. Lijepo je bilo od 50-ak sudionika biti dijelom 10-ak entuzijastičnih trkača koji su se po mraku trčeći zaputili uz brdo u nepoznato. Na sreću, radilo se o oko 1800 metara dugoj stazi.
Trčanje mi je tako uz druženje, radionice i uživanje u mitološkom Grožnjanu ostavilo snažan pečat na ovaj poseban vikend. Nije bilo dovoljno vremena da upoznam sve zanimljive ljude koji su bili prisutni na Miramidanima, no nije niti bilo potrebno upoznati sve. Zahvalnost je jedina riječ koja mi prolazi kroz biće dok premotavam kadrove s grožnjanskog brda. Taj mali umjetnički grad ni na nebu ni na zemlji, i bez mladih muzičara, slikara, kipara i plesača odiše umjetnošću življenja i onom nekom friendly atmosferom koja svaki puta iznova vuče natrag,
do neke nove prilike.