POČETAK

Još jedan jesenski dan. Jedan od onih koji zrače i znače suncem. Na samo nekoliko stotina metara od mene, od stana u kojemu se nalazim, život u Zagrebu događa se punim intenzitetom, bez da ja imam ikakvog udjela u tome. Ležim u krevetu, pokriven dekom, u pozadini svira skandinavski jazz, bijela mačka spava pored mene. Okružen sam knjigama i bilježnicama uz pomoć kojih sam godinama pokušavao naći odgovore. Sa sada već sasvim zadovoljavajućom distancom od te neke sedamnaeste, kada su prve ozbiljnije ekspedicije u potrazi za smislom počele, usuđujem se napisati da je trebalo proći dosta vremena da otkrijem da ono za čime sam tada u počecima tragao uopće nisu bili odgovori nego prava pitanja.

Danas sam miran i prisutan. Uskličnike i upitnike u mojoj percepciji zamijenila je točka, ponekad naiđu i meditativne tri točke. Ima to neke veze sa sviješću i tišinom. Ima veze sa činjenicom da sam opet doma u svome tijelu. Da mi tijelo ne služi kao zatvor ili transport za um.

Marcin Wasilewski svojim pomalo mističnim i nježnim jazzom ispunjava odaje moga duha mirom. Ne brine me više niti ima li života poslije niti ima li ga prije smrti. Naučio sam razlikovati prisutnost od mindfuckinga.

Možda je to prava atmosfera da započnem ovaj blog, pomišljam.

Rečenica kojom želim početi ovu priču, ovu mogućnost, proces i odnos u apstraktnom svijetu, Rumijeva je poruka:

„Daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje. Tamo ćemo se naći.“

Jer, kao što rekoh, nemam više potrebe tražiti odgovore. Danas su mi draža iskustva, mogućnosti, procesi i odnosi. Zanimljivija mi je interakcija. Ne znam slikati, svirati instrumente ili glumiti, pisati lijepu književnost (moja je poezija nekoć uglavnom bila iritantna, hermetična i provokativna), ne znam niti plesati ili oblikovati skulpture, no imam neke veze s pričom o odnosima. Možda zvuči čudno, no upravo je odnos moj umjetnički medij. Medij za umjetnost života.

Nemam nikakve iluzije da sam ekspert ili neki velik umjetnik ove umjetnosti koja se uglavnom i ne naziva umjetnost, no imam vrlo jasnu svijest da je to nešto što volim, gdje sam spontan, zainteresiran i motiviran, gdje sam strastven i živ. Mogu li više poželjeti u životu?

Susresti osobu, osjetiti je, čuti, dotaknuti, zavoljeti, biti uz nju… bez ideologije i istine koja bi bila važnija od same osobe… za mene je to prava umjetnost.

Umjetnost življenja.

A ljudi mudriji i iskusniji od mene naučili su me da je upravo odnos ono što je ljekovito u psihoterapiji.