O DJECI U RATU. MOJ HOMMAGE IZGUBLJENOJ GENERACIJI U 20-IMA, NA OVIM PROSTORIMA.

Sjećam se da smo kao klinci u prvom osnovne išli na izlet u prirodu u jednu manju područnu školu. Jedan od nama najdražih trenutaka bio je kada bi učitelj pozvonio na školsko zvono, a mi smo na dvorištu trebali glumiti da je zračna opasnost, tražeći sklonište pod stablima i u grmlju. Takve igre imale su za cilj da pomognu nama djeci da očuvamo spomen na drugi svjetski rat.

Skrivali bi se pod stablima i sa smiješkom glumili da se bojimo. Na plavom nebu gledali bi bijele crte koje su pravili putnički avioni, praveći se da su to oni pravi, ratni avioni. Bilo nam je to nešto novo i uzbudljivo. Dvije godine kasnije, ono što nam je bila zabavna igra, postala je najgora stvarnost. Putnički avioni prestali su šarati nebo, a one ratne više nije trebalo zamišljati. Nismo više gledali u nebo. Niti strah nije trebalo glumiti.

Imao sam oko 8 godina kada sam prvi puta čuo u razgovoru roditelja da će mama kupiti zalihe hrane ako dođe do sranja. Ono njezino `ako` vrlo uskoro pretvorilo se u `kada`.

Iz današnje perspektive jako mi je drago da sam barem imao tih 8 godina života u kojemu je rat bio samo neka zabavna igra.

Međutim, ovo nije priča o meni. Ovo je priča o djeci koja su rođena u ratu ili malo prije i koja se ne sjećaju djetinjstva bez rata.

Alice Miller je napisala snažne knjige u kojima opisuje otpore koje ljudi poduzimaju da bi pobjegli od suočavanja sa strahovima iz djetinjstva. Ti otpori i omalovažavanja važnosti ranog djetinjstva za cijeli život i danas su još uvijek prisutni i među laicima i među stručnjacima. Strah s kojima se djeca moraju suočavati kao klinci zbog seksualnog, fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja od strane roditelja, ogroman je. Kada si dijete, s tim se strahom ne možeš nositi i jedini način da preživiš je da ga potisneš. Taj strah u sebi krije vjerovanje da ćemo umrijeti ako se suočimo s njim. To je priča koja, nažalost, prati ogroman broj djece, no većina nikada to neće priznati ni sebi ni drugima, iako će nastaviti živjeti sa simptomima.

A što kada se u tom za dijete osjetljivom i strašno ranjivom periodu, uz sve namjerne i nenamjerne pogreške koje roditelji čine u odgoju djece, dogodi rat?

Što s tim generacijama s prostora bivše Jugoslavije, danas dvadeset plus godišnjaka, koji ne znaju za djetinjstvo izvan konteksta rata? Koji su o svijetu učili iz stranice knjige života na kojoj je krvavim slovima bilo ispisana samo ta strašna riječ, rat?

Oni su preživjeli, no nešto ključno ostalo je mrtvo u njima. Njihovo djetinjstvo, malo razigrano dijete koje to nikada nije smjelo biti. Dijete koje je nemajući izbora prerano moralo napustiti raj djetinjstva, nasilno odrastajući. Umjesto da sanjaju svoje dječje snove, da budu novi, kreativni pokretači nekog novog i kvalitetnog življenja, koji bi svojim zanesenjaštvom i vjerom crtali neke nove osmjehe na lice svijeta u kojemu žive, oni su se suočavali sa najgorim od svih strahova koje čovjek poznaje, a to je strah od smrti. Kako svoje smrti, tako i smrti svih najvažnijih ljudi oko sebe.

Iz tog iskustva izvlačili su prve životne lekcije. Umjesto da žive svoj raj, živjela su u paklu. Mala, nevina, prekrasna djeca. Vjerujem da su se njihovi roditelji, ako su bili živi, više nego ikada trudili lagati svojoj djeci i nekom ih tajnom natprirodnom snagom i čarolijom pokušavali uvjeriti da je u redu vjerovati ljudima. No kako da dijete u to povjeruje, ma koliko bilo dijete, kada je na licu svoje mame moglo vidjeti da se ona očajnički boji svojeg do jučerašnjeg susjeda? Kako da mami vjeruju dok im je ponavljala da će sve biti u redu, kada bi ista ta mama, vjerujući da joj dijete spava, samo

nekoliko minuta kasnije neutješno plakala?

Jesper Juul, danski dječji psihoterapeut, smatra da djeca u 9 od 10 situacija surađuju s roditeljima. On jasno razlikuje direktnu suradnju kada djeca rade ono što smatraju da bi roditelji željeli od njih, odričući se svojih potreba, od indirektne suradnje, kada svojim, iz roditeljske perspektive neprimjerenim, ponašanjem pokušavaju roditeljima skrenuti pažnju da postoji problem. Djeca koja surađuju direktno često su nazivana dobrom, dok se djecu koja indirektno surađuju proglašava zločestima. I jedna i druga djeca pate, a posljedice ostaju za cijeli život. Najveći problem je prema Jesperovom mišljenju što djeca surađuju sa samom srži problema, a to je često nešto što je i roditeljima nesvjesno. Djeca ubadaju tamo gdje boli. Djeca osjete svoje roditelje i svojim ponašanjem žele im pomoći, da bi se na taj način osjećala sigurno i zaštićeno. Djeca trebaju kvalitetno i uvažavajuće vodstvo. Trebaju odrasle koji će biti odgovorni i odrasli. Koji će se suočiti s problemom, kada se pojavi.

No kako se suočiti s ratom?

Kako surađivati s roditeljskim osjećajem najžešćeg i najrazornijeg straha? Što su sve djeca rata morala učiniti da prežive? Koje su ogromne napore morala uložiti da uopće prežive? Koliko su svoje najvitalnije životne energije morali potisnuti da bi tu ogromnu zvijer straha zadržali zakopanu negdje duboko u sebi? Koliko te energije i danas moraju trošiti na to? I može li im itko zamjeriti što se ne usude suočiti sa svojim nesvjesnim strahovima iz djetinjstva, iz vremena kada su se oblikovala prva vjerovanja o životu i ljudima?

Potrebno je jako puno vremena i podrške da bi oni opet vjerovali ljudima.

Ovo je priča o grupi o kojoj se u ratovima najmanje priča. O djeci koja su preživjela rat. Odrasli će na ovu temu odmahnuti vjerujući da su, na sreću, oni bili premali da bi shvatili što se događa. Oni koji su imali iskustvo rada s njima na tim temama znaju da su oni prošli jako loše jer se nisu mogli niti znali zaštititi. Njihov je strah ogroman jer nisu mogli racionalno objasniti samima sebi što se događalo. Bili su djeca. Mala, prekrasna, nevina djeca.

Nastradale su njihove duše. Njihova vjera u ljude. Njihova nada i povjerenje u sebe.

Bezbrižnost oko svoga života.

I tu brzog lijeka, nažalost, nema. A ako ga i ima, on neizbježno ide zajedno uz jako veliku dozu strpljive ljubavi.