Mali i Veliki ljudi

Postoji u Zagrebu, odmah pored Krešimirca, mala ulica s tri zgrade u nizu u njoj. Zove se ULICA NEZNANE JUNAKINJE. To je moja najdraža ulica u Zagrebu. Često prolazim kraj nje i rijetko se dogodi da barem na tren ne posvetim pažnju toj malenoj uličici. U početku, kada bi se sretali, razmišljao bi o tome tko bi mogla biti ta neznana junakinja. Pretpostavljao bi da se radi o ženi iz nekog rata jer tada ljudi najčešće dolaze u situaciju da pokažu svoje junaštvo. S vremenom, kako sam se doselio vrlo, vrlo blizu, ulica je za mene dobila neko novo značenje. Češće smo se sretali i odjednom mi je palo na pamet kako bi ta ulica mogla biti, s obzirom da se radi upravo o neznanoj junakinji, posveta tolikim divnim ženama koje sam imao čast upoznati u životu, koje su me, radeći svoje poslove i živeći svoje živote, naučile toliko važnih stvari. I igrao bi se s tim, i svako malo čast u nekoj privatnoj igri dodjeljivao nekim novim ženama.

I dok veliki muškarčine i vojskovođe imaju svoje trgove, avenije i glavne ulice, neznana junakinja dobila je jednu od najmanjih.

U toj maloj ulici nikada se neće trčati zagrebački maraton. Premala je i jednostavno nikakva utrka ne stane.

Istovremeno, jučer se na ulicama Zagreba događao još jedan 23. po redu zagrebački maraton. Nažalost, nema u ovom trenutku Zagreb taj srčani kapacitet da maraton kao u drugim gradovima oslobodi cijeli grad. Da na jedan dan na nekoliko sati stanu automobili i da ljudi izađu na ulice i svojim pljeskom nagrade višemjesečni trud koji su mali i veliki ljudi uložili da bi istrčali tih 21 ili 42 km.

Ima Zagreb fenomenalnu Lisu Nemec koja je i ovaj puta pobijedila i istrčala polumaraton za sat i 12 minuta. Došlo je tu i podosta Kenijaca i Kenijki sa svojim vanzemaljskim trkačkim sposobnostima. Bilo je i puno iznimnih trkača iz različitih država među kojima neki i u poznim godinama ostvaruju fenomenalne rezultate.

No ono što je meni, kao i prošle godine na utrci bilo najdraže su svi oni mali ljudi koji su u cilj dolazili puno, puno kasnije od profesionalaca. Jer, to su ljudi koji imaju svoje poslove, svakodnevne obaveze, stres i kredite zbog kojih im je trčanje nekoliko puta tjedno dodatna obaveza za koju je potrebno poprilično puno odricanja. Na sreću, svi oni u međuvremenu su shvatili da im je trčanje postalo potreba i da je njihov život postao neusporedivo kvalitetniji i življi otkako trče. I onda dođe ta neka velika utrka u našem gradu i svi se ti ljudi okupe na jednom mjestu da proslave završnom utrkom sav trud koji su uložili. Škole trčanja u 6 do 7 mjeseci nude polagan i zdrav program od kauča do polumaratona. Neki ljudi su polumaraton pripremili u 3 mjeseca, neki trče godinama, a neki desecima godina. Uzbuđenje koje je na startu među svim sudionicima svaki puta iznova me fascinira. Meni je ovo bila 7 polumaratonska utrka i opet mi je bilo jednako uzbudljivo kao i prvi puta. I nikada ne znaš kako će biti, što ti se može dogoditi i hoćeš li ići do kraja. I to je ono što je predivno u trčanju, ta prisutnost i neizvjesnost. To je ono što je dostojno podrške prolaznika i ljudi u gradu u kojemu se trči. To je ono što u jednoj Ljubljani velika većina zna prepoznati i svi koji su tamo trčali rado se vraćaju. Jer, predivan starac na Kvatriću koji je s čegrtaljkom pozdravljao sve trkače, nekoliko mlađih i starijih žena uz put i njihov pljesak, dječaci koji kraj Maksimira zvone na svojim dječjim biciklićima dok prolazimo, poneki osobni natpis, i one dvije fanatične i jednostavno nevjerojatno entuzijastične djevojke koje su na biciklima prolazile uz trkače i bodrile sve… svi oni tako puno znače dok trčiš. I osjećaš ogromnu zahvalnost i sreću da se to počinje događati i u Zagrebu.

Zbog tog osjećaja, malo nakon što sam istrčao svoju polumaratonsku utrku, stao sam uz stazu da iskreno plješćem preostalim polumaratoncima i maratoncima koji su dolazili kasnije. Tamo sam sreo prijatelje Tanju i Danka kojima su od pljeskanja tijekom cijele utrke dlanovi gotovo pa utrnuli pa se bilo lakše uključiti u podršku.

I onda je tamo negdje nakon 3 sata i 20 minuta od početka utrke na sto metara došla i gospođa Jadranka. I ove godine kao i prošle, iza nje je išla hitna. Gospođa Jadranka, sa svojih 64 prošle je godine upisala Adidasovu školu trčanja i istrčala svoj prvi polumaraton. Ove je godine taj podvig ponovila. I dok je prošle godine trčala, a ljudi oko nje su je nagovarali da odustane, ona im je samouvjereno odgovorila da ona svoje utrke završava. Ako je ove godine ekipa iz hitne sumnjala u nju (činjenica da je jučer bilo jako vruće i da je nekoliko ljudi zbog forsiranja palo u nesvijest i ležalo uz stazu), Jadranka je i ovaj puta došla do kraja. Kada nam se približila, a mi smo se fanatično derali, zasuzile su mi oči. Ta žena svojim trudom i upornošću posramila je sve one cinične slučajne prolaznike koji su se uz stazu ismijavali tim nekim debelim i sporim trkačima koji paraliziraju promet u gradu.

Svaka čast Lisi, Kenijkama i srpskoj trkačici koja je pobijedila maraton, no za mene je titulu posvete Ulice neznane junakinje zaslužila isključivo gospođa Jadranka. Njezin smiješak koji nam je uputila dok smo joj vikali „bravo“, dugo ću pamtiti. Bilo je nešto tako posebno i sveto u tome.

I to je nešto što su toliki propustili. Toliki koji ne znaju kako je dobar osjećaj pokloniti svoj pljesak, divljenje i malo energije nepoznatim ljudima koji trče. Tako se gradi mir, tako svijet i grad u kojemu živimo postaje bolji.

Kada danas opet prođem Ulicom neznane junakinje, i pomislim na gospođu Jadranku, i dalje ću nastaviti sanjati da će jednom tako biti u Zagrebu.

U međuvremenu, svoj ću prvi maraton otrčati za dva tjedna u Ljubljani, gdje je, kažu svjedoci, takva atmosfera već nekoliko godina stvarnost.