JAZZ & GESTALT PSIHOTERAPIJA

Prijateljičin brat, koja je sa mnom bila u edukaciji za geštalt terapeuta, jednom joj je prilikom odlučio povjeriti veliku tajnu koju mu je Ulrich, naš njemački gestalt učitelj, otkrio dok je kod njega išao na individualnu terapiju.

- Znaš - rekao joj je u povjerenju- Ulrich mi je rekao da gestalt uopće ne postoji.

Nasmijala se, kao što sam se i ja nasmijao kada sam čuo tu priču. 4 godine intenzivno radiš na sebi, prolaziš kroz svoje drame, suočavaš se s nekima od najvećih životnih strahova, u otporu si, boriš se s vjetrenjačama, stotinu puta se pitaš što ti je ovo trebalo u životu, a sve to za nešto što uopće ne postoji.

Da, gestalt ne postoji. To je mudrost koju sam naučio na prvoj godini susrevši se s tim svijetom. I baš to mi se i svidjelo i privuklo me u taj egzotični svijet razmišljanja, koji, od potencijalno visokog stupnja opasnosti da postane sektaški način razmišljanja, ima tu moć da dokine samog sebe i postane najjednostavnije rečeno, život sam. Jednostavniji, opušteniji, slobodniji, prozračniji. Kažu da razlike između prosvijetljene i neprosvijetljene osobe nema, osim što to neprosvijetljena osoba ne zna.

Jazz je u moj život došao prije gestalta. Trebale su mi tek osnove gestalta, da na jednom jazz koncertu tih dana duboko proživim a-ha efekt poistovjećivanja.

Gestaltistička krilatica „ovdje i sada“ upravo je ono što najbliže može opisati jazz muziciranje. Otvorenost, prisutnost, improvizacija, spremnost da uzmete ono što se u trenutku pojavi. Imaš pozornicu, imaš instrumente, muzičare, publiku i energiju koja je jedinstvena u tom trenutku kao mješavina svega navedenoga. Imaš volju i, što se meni čini najvažnijim, vjeru u proces. Prepuštaš se, opušten si, prisutan, spreman dati najbolje od sebe u trenutku, uvažavajući sve trenutne utjecaje na sebe. I tu je u redu da te je strah od promašaja, da ne znaš kako će to izgledati, da te možda neka vijest opteretila prije, da se brineš zbog nekoga ili nečega, ili da imaš bol u stomaku ili leđima.

Prihvaćaš sve to i s tom sviješću se predaješ. Poklanjaš se sadašnjosti i otvaraš onome što slijedi. Ne bojiš se, nije te strah biti.

U takvim okolnostima improvizacija je moguća. U takvim trenucima čarolija muzike može se dogoditi. A čarolija se događa ovisno o kvaliteti odnosa. Odnosa sa samim sobom, sa muzičarima, sa publikom.

Sve gore mogao bi napisati i za svoje iskustvo psihoterapijskog rada s ljudima. Instrumenti postaju naša tijela i senzacije koje se događaju na fizičkom, emocionalnom i racionalnom nivou.

Čarolija muzike postaje energija među nama, ton govora, emocija, proživljaj, svijest. Stvari se tada događaju same od sebe. „Doing without doing“, kako bi to rekla Zora, moja dragocjena hrvatska gestalt učiteljica. Nepodnošljiva lakoća postojanja, da iskoristim inspirativan naslov romana dragog mi češkog književnika Kundere. Nikada prije ne znam kako će izgledati sat s klijentom ili klijenticom, no trudim se uvažiti trenutnog sebe i biti otvoren. Ponekad se ništa ne dogodi. Ponekad promašujem, ne uspijevam stupiti u kontakt, osjećam se loše, na autopilotu sam. No i u tim trenucima ostaje vjera u proces. I što je najvažnije, iskustvo osobne terapije u kojoj su mi baš ti mali, naoko nevažni i promašeni trenuci bili dugoročno ključni.

Gestalt i jazz? Koliko sam samo puta odlazio s koncerta jazza duhovno ispunjen i nahranjen, razmišljajući o tome kako bi svijet bio bolje mjesto da su svi ljudi doživjeli ovo iskustvo. Koliko sam samo puta poslije terapija, grupnih i individualnih, odlazio doma kao nov čovjek i razmišljao o tome kako bi svakom čovjeku na svijetu ovakvo iskustvo moglo olakšati i promijeniti život.

Nažalost, i uz jazz i uz psihoterapiju vežu se uglavnom predrasude. Onima koji su proživjeli jedno ili drugo, ili oboje, onima koji su imali tu sreću da im se dogodi ta „ovdje i sada“ čarolija, najčešće nije potrebno objašnjavati.

Oni znaju da ni gestalt ni jazz bez ljudi i njihovih odnosa ne postoje.