Iz serije priča na temu psiholoških, obrambenih mehanizama. Part 6: EHO (EGOTIZAM)

stojim tu, ispred vas, dok mi plješčete, urlate, oduševljeni mojom izvedbom,

i točno si mogu zamisliti,

gledajući u vas,

gledajući kroz vas,

kako u publici nema nikoga.

sama sam.

ne razumijete me,

pojma nemate tko sam.

orgijastično uživate u potvrđivanju moje vanserijske izvedbe,

penjete se na vrhove prstiju da stvorite što veće oduševljenje.

izula sam vas iz cipela i konačno možete bosi osjetiti tlo pod nogama.

ništa.

samo buka.

neartikulirana,

neosobna,

beznačajna.

prazno je gledalište.

sama stojim na pozornici.

prazna ja na praznoj pozornici pred praznim gledalištem u praznom kazalištu.

u raznopraznom kazalištu.

tu ste,

a opet,

niste.

i točno si, na ovom mjestu, dok čekam da ovaj za mene najneautičniji dio predstave (dio u kojemu vi, naturščici, dobivate priliku da glumite suce), mogu zamisliti sve te ponavljajuće scene beznačajnog pljeska vas koji me ne možete razumijeti.

još jedan aplauz...

pa još jedan...

pa još...

još...

još...

i prođe život.

život jedne glumice koja je od svih dijelova predstave najviše mrzila ovaj postzavršni čin.

najlažniji,

najnepotrebniji.

tko je uopće smislio taj pljesak na kraju? kome je uopće palo na pamet da bi publika trebala imati pravo, na tako za nas glumce ranjivom mjestu, tik nakon što je predstava završila, da svojim pljeskom gore ili dolje ocijeni naš nastup? moj nastup? a da pojma nemaju niti o meni, niti o autorima teksta, redateljima i svim ostalim malim i velikim ljudima koji su sudjelovali u nastajanju onoga što im je servirano pred očima?!

kakav površni bullshit,

kakva suluda ideja da publika uopće može biti jedno tijelo i da intenzitet postignutih decibela pljeskanjem može biti realan pokazatelj stvarne situacije.

što je s onima kojima se predstava jako nije svidjela, a okruženi su euforično oduševljenima?

ili još bolje, kako da se ponašaju oni kojima se predstava jako svidjela u atmosferi mlohave ćune od pljeska? kada poznati i cijenjeni kritičari i profesori glume jedva da dotiču dlan o dlan od ravnodušnosti. hoćeš li se ustati i vikati svoje bravo u takvoj atmosferi?!?

da se razumijemo,

trebam vašu podršku,

oduševljenje

i ekstatično `bravo`

trebam standing ovation.

i zvižduke potvrde koji paraju zastore kazališnog hrama da najave da je ova spasiteljica

pred vama umrla razapeta na daske koje život znače.

da je umrla za vas,

za vaše grijehe.

vaše emocionalne grijehe

(grijehe vaše nesposobnosti da osjećate).

da...

o kako ih samo trebam...

inače, čemu ova žrtva,

čemu ovo davanje svoga tijela?

samo...

još samo...

da ste...

tu.

da ovo kazalište nije prazno.