top of page

IZ SERIJE PRIČA NA TEMU PSIHOLOŠKIH, OBRAMBENIH MEHANIZAMA. PART 5: RETRO OSJEĆAJI (RETROFLEKSIJA)


nisam smjela uspjeti.

tako je glasila zapovijed.

verbalno nikada izgovorena,

a opet,

tako stvarna,

tako jasna

i isključiva.

kako da ti objasnim.

reći ćaš mi da sam luda.

da pretjerujem, preuveličavam.

izmišljam.

jer nikada,

nikada mi ona tako nešto nije izgovorila.

upravo suprotno.

koliko mi je samo puta ponavljala da joj je najveći san da uspijem. da, kada već ona zbog mene nije mogla pokazati svoj raskošan talent, da je ja iskupim. da ispravim nepravdu.

našu malu, žensku nepravdu.

`hajde djevojčice,

odi u taj veliki, nepošteni, muški svijet

i dokaži im da možemo.

pokori ih, baci ih na koljena. pokaži im čija si kost. osveti me.

mene i sve majke ovog svijeta.

da.

ti ćeš konačno isprati taj gorak okus života u ustima svoje majke.

da, da, da!!!

već te vidim kako uzimaš na sebe teret uspjeha.

prekrasan prizor!

jedva čekam...`

tako si govorila,

a ja sam, ovakva smotana i blentava, od svih tih prekrasnih riječi pohvale i vjere čula da ne smijem.

da nikako ne smijem uspjeti.

nikako to nije fer prema tebi.

ne, ne, nikako.

a opet, govorim kako je.

u meni, svugdje u meni.

verbalno: moraš uspjeti!

neverbalno: ne smiješ uspjeti!!

moraš!

ne smiješ!

moraš!!

ne smiješ!!

moraš!!!

ne smiješ!!!

ping pong, ping/moraš, pong/ne smiješ, ping, pong, ping pong...

poput,

da,

baš poput one prije spomenute cjeloživotne ping pong igre disanja.

ping/udah, pong/izdah.

ping/moraš, pong/ne smiješ.

udah/ moraš, izdah / ne smiješ.

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA...

vrištala bi,

o kako bi samo sada, dok stojim tu, ispred vas (doduše, zaštićena neprobojnim, nevidljivim zidom kazališne rampe), a vi mi euforično isporučujete svoje kolektivna „bravo“, vrištala.

vrištala bi toliko glasno i dugo, sve dok ne bi konačno pogodila frekvenciju pucanja tog nevidljivog zida između nas.

ali...

kako da vrištim?!

kako da vrištim... kada... ne smijem?!

preopasno je,

zabranjeno.

pre bi bilo ranjivo bez nepropusnog zida između nas.

moje AAAAAAAAAAAAAAAAAAAA, moje autentično i iskreno AAAAAAAAAAAAAAAAAA događa se u meni, zabija svoje oštre zube svojeg literarnog, tiskanog simbola u moje tkivo,

razdire me, kida, proždire,

no,

vi to ne vidite.

vi vidite glumicu. nasmiješenu i zahvalnu, naklonjenu, s rukom na srcu.

vi vidite ono što želite vidjeti,

što odgovara situaciji,

vašim potrebama.

a ja...

ma koga briga...

što...

ja...

osjećam...

mala, ohola, lažljivica...

obična, jeftina glumica.

mama...

hej...

mama...

čini se

da sam...

uspjela?

vidi, mama, vidi kako i koliko mi plješču, vidi ih kako su sretni zbog mene.

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA...

tvoja mala glumica je, čini se, uspjela...

za tebe, mama,

za tebe...

iako...

znam...

nekako to u sebi znam,

da nisam smjela.

nisam smjela uspjeti.

da si živa, da si danas tu, ne bi ti ovo mogla podnijeti. ovoliko pažnje samo na meni.

ovoliko oholog uživanja u ovacijama. uživanja koje ti nikada nisi mogla doživjeti jer si morala biti mama. moja mama.

i zato,

znam da ovo ništa ne znači.

zato sam ljuta na sebe,

osjećam krivnju,

strah i sram,

razočaranje.

izdala sam te, mama.

izdala.

nisam smjela uspjeti.

ovo je laž,

sranje,

grijeh,

prevara.

ne, ne, ne, ne i ne...

pogledaj se...

kako si samo sebična i ohola,

kako si umišljena

i egoistična.

kako si...

prazna

i

jadna.

"daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje.

 

tamo ćemo se sresti."

 

RUMI

RECENT POSTS: 

 

bottom of page