top of page

iz serije priča na temu psiholoških, obrambenih mehanizama, part 4: PROJEREKCIJA. (PROJEKCIJA)


znam što ćeš mi reći... da serem. da epski serem.

stojim u centru pažnje, proživljavam nešto za što bi ti dala sve samo da se možeš naći na ovom mjestu. reći ćeš da je moje preseravanje o svojoj bezvrijednosti čistokrvni egotrip okrenut naopako.

nemoguće je, reći ćeš, u ovoj situaciji u kojoj me, dok stojim na pozornici sama, ti i svi oko tebe obasipate kricima oduševljenja i skandiranja, biti bezvrijedna i diskonektirana.

znam, nećeš mi vjerovati. tko bi, uostalom, vjerovao glumici?!

poput one stare priče o cirkusu u blizini sela u kojemu je izbio strašan požar.

vlasnik cirkusa u očaju je poslao klauna da javi mještanima da što prije dođu jer požar je toliko velik i prijeti da zbog vjetra uništi i njihovo mjesto.

no, kada je klaun došao do obližnjeg sela i očajničkim kricima uvjeravao mještane da je u cirkusu požar, urlali su u smijeha. kako uvjerljiv klaun, kako dobro glumi svoj šok i tugu. dobar marketinški trik, pomislili su. nitko nije klauna mogao shvatiti za ozbiljno. sve dok požar nije došao i uništio cijelo selo.

tko bi vjerovao glumici kada priča o svojim osjećajima?!

stojim tu ispred tebe, gledateljice, a između nas je taj nevidljivi zid, granica za drugi svijet, moj ili tvoj, za koji niti ti niti ja nikada nećemo dobiti vizu. iako glumimo, i ti i ja, ja znam da

glumim. znam svoju laž. plačaju me za nju.

ti si ta koja se skriva u udobnom mraku gledališta. tamo, gdje nema nikakve odgovornosti, a posrati se je nepodnošljivo lako po onome što vidiš. jer, jebiga, ipak si platila tih nekoliko desetaka kuna i imaš sve pravo ovog svijeta da pljuneš visokokalibarski hračak.

ili da, kao sada, na neki uvrnuti način, umisliš da si baš ti nekako zaslužna za ovakvu, kako oduševljenim pljeskom poručuješ, maestralnu izvedbu. jer, pazi, nije mala stvar dobiti ovacije od tako posebne osobe kao što si ti, gledateljice moja ključna.

ne, ne, ti se ne uzbuđuješ lako i rijetko te kada nečija kazališna izvedba digne na noge. to stvarno mora biti ono nešto posebno, vanserijski.

metafizika. čista kazališna metafizika.

a pojma ti nemaš koliko si beznačajna. kako nevažno i isprazno izgledaš s ove moje, strane kazališne granice. tražiš moj pogled jer u ovom trenutku hinjena moć je na mojoj strani. tražiš osobni susret da daš do znanja da ti je ovo stvarno bilo ono nešto. a šuplja si. prazna si. beznačajana. jeftina. umarajuće nesposobna i neautentična. u potpunosti ovisna i jadna.

bee znaa čaa jnaa.

bezna_čajna kobasica, puna najjeftinijih masti i kancerogenih aditiva, kako bi se sakrila nekvaliteta "pa šteta je da se baci" mesa. jebote, uspoređujem te s čajnom kobasicom.

može li gluplje, niže, jadnije, iritantnije?!?

da.

vidim tvoj strah, skriven iza ozarenog lica i euforije kojom se skrivaš. no proći će, ne brini. još samo koja minuta, eno, pljesak već polagano gubi svoju snagu, a i ovaj peti povratak na bis jasan je znak da neće još dugo. i možeš ti hodati koliko god hoćeš sporo, stati na kraj dužeg reda za kaput, kad-tad, znaš da te čeka izlazak iz ove kutije iluzija u hladnu i beznačajnu noć tvojeg života. u noć za koju nisu izmislili dovoljno veliku kragnu kaputa da sakriješ svoju ispraznost i dosadnu običnost.

znam te.

vidim te.

pravi se, hajde, još malo se pravi. pomisli samo, napravi listu, kome ćeš sve pričati o ovom nadnaravnom događaju. o onoj mladoj glumici, `ne znam točno kako se zove, no o njoj će se, sigurna sam, još puno pričati`. kako te izula iz cipela, a tebe rijetko tko izuje iz cipela. kako je bila nevjerojatno autentična, iskrena, skoro da si zaplakala. a ti gotovo nikada ne plačeš. spartanski roditeljski odgoj, stara, bečka škola, jelte.

nevjerojatno, koja moć izvedbe. učini to tako da tvojim prepričavanjem ispadne pred drugima da je to ustvari bila tvoja pobjeda. tvoja čarolija. jer ti si bila u publici i zato je bilo toliko posebno. tvoja iskrena suosjećajnost s glavnom glumicom na neki znanstveno naobjašnjiv način dala joj je gorivo da poleti, da eksplodira. da se gola baci na glavu zatvorenih očiju jer, iako je pod ispod jako tvrd, može računati na svoju publiku da će je dočekati. na svoju genijalnu publiku. na tebe, njezinu najvjerniju i najvažniju kariku te publike.

jer, iako je kazalište bilo dupkom puno, intuitivno znaš da sam se samo tebi obraćala.

tebi sam glumila, za tebe.

da.

tebe sam glumila.

i zato, ovo je tvoj uspijeh, ove euforične salve oduševljenja ne šalješ meni, nego sebi.

vama. vi ste ti. ti si ta.

da.

ti si ta koja zna.

ti si ta zbog koje postojim.

zbog koje ne odustajem od glume.

ona za koju osjećam.

doduše, za koju glumim da osjećam.

jer znam da se bojiš.

jako se bojiš. i nkada si to nećeš priznati.

jer ne bi mogla preživjeti svoju beznačajnost.

svoju nemoć da budeš...

to što jesi.

ti si ta koja glumi svoje amaterske scene svakodnevlja kako bi sakrila svoju prozračnost.

svoj emocionalno-intelektualni propuh.

ti si ta koja će pričati površnim prolaznicama kako je `ova izvedba ipak bila nešto posebno i kako je teško zamisliti da sljedeća izvedba bude ova čarobna, kao što je bila ova noć`.

na kojoj si ti imala čast prisustvovati.

`ma koliko ona mala bila talentirana`.

pomislit ćeš da si sretnica jer si bila baš tog dana kada je ona mala zasjala. kada je rođena nova zvijezda na kazališnom nebu.

ti mi tako dođeš kao babica. ili kuma?!

a bojiš se. usana si u gaće ispod te nevješte gestike tvoga zažbukanog lica.

stariš, prolaziš, sve si umornija.

da, znam.

sve je teže glumiti.

glumiti da ne glumiš.

"daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje.

 

tamo ćemo se sresti."

 

RUMI

RECENT POSTS: 

 

bottom of page