iz serije priča na temu psiholoških, obrambenih mehanizama, part 3: INTRO (INTROJEKCIJA)

„jesi ti moja mala glumica!?“

„ma vidi je kako pokušava privući pažnju!“

„prestani glumiti da si tužna... nije ti ništa!“

(Kristina Lenzi performas)

ne sjećam se više, naravno da se više ne sjećam... davno... jako davno je to bilo... a svijest je krhka biljka, a sjećanje krajnje nepouzdano i izmanipulirljivo, no iz nekog meni nepoznatog razloga, vjerujem da je otprilike upravo ovim rečenicama, tim kombinacijama riječi koje pamtim cijeli život, u to neko davno, jako davno doba otključana zapovijed moje pokore.

da.

tako nekako počinje moja „karijera“. cjeloživotna kazališna karijera.

neki bi, uzemljeniji, to nazvali život.

meni je bliži izraz predstava.

predstava koja počinje onim krvavim, svečanim rezanjem pupčane vrpce, a završava zlatnim poenom u korist izdaha u do iznemoglosti cjeloživotnoj ping pong igri disanja.

predstava u kojoj sam samo glumica.

u kojoj režiraju...

uvijek...

oni...

neki...

drugi.

predstava u kojoj jesam, moram biti, jer sam kriva.

i zato je na meni da reproduciram što mi se naredi. da naučim dobro čuti što mi se kaže čak i onda kada je verbalna poruka sasvim drugačija od onoga što režiseri zaista žele.

moje je ime drugotna.

jedino kao drugotna imam šansu da operem ljagu svoje krivnje. svoje nedostatnosti.

gluma... moja gluma...

kazna mi je i pokora.

ponijet ću zato križ do golgote, nekako ću ga već dovući do jebene golgote, ma koliko me, zaslugom, bičevali putem. bit ću nevidljiva i neprimjetna kada mi budu zabijali čavle u ruke i noge, trudit ću se, maksimalno ću se truditi da ovo ne zajebem jer se snima iz prve, a kut snimanja ne smije otkriti da sam ja, a ne šef/ica ona koju razapinju. odradit ću 99% patnje na križu, no kada dođu kamere, novinari i pismopisci, maknut ću se, kako priliči, otići neprimjetno u pozadinu, u mračni dio kazališne kutije, da šef/ica redatelj/ica odradi photo session. da preuzme na sebe teret odgovornosti.

jebiga, slaba sam, drugotna. nisam rođena s vještinom znanja kako se to točno nosi teret odgovornosti. kriva sam i za kaznu, ne mogu biti odgovorna. NIKADA!

ma sva je ona moja prijašnja patnja goli kurac za tih pet ključnih minuta onih istinski odgovornih pred kamerama.

i zato ne serite kvake.

ne stavljajte me ispred teksta, definitivno ne ispred redatelja.

nisam ja,

ja ne mogu biti...

bitna.

ja sam samo sredstvo. šljakerica. radnica na traci.

jer, da sam ovu premijeru zajebala, bolje bi bilo da se nisam ni rodila.

i zato stojim pred vama i glumim da me je dirnulo vaše oduševljenje mojim nastupom, no duboko u sebi znam da je i ovo samo još jedan dio predstave i da je jako važno odglumiti primjerenu emociju u skladu s decibelima koje stvarate.

jer, kako bi netko tko me istinski poznaje mogao ovako oduševljeno pljeskati meni?!

jer, kakva može biti moja zasluga za ovo? samo sam radila ono što su mi rekli da radim. nema tu ničega mojeg osim krivnje i nedostatnosti. nema tu nikakve kreativnosti i inovativnosti.

slušala sam,

bila sam dobra, mala curica,

kriva i vječno nedovoljna.

i zato...

oprosti mi...

mama.

oprosti mi...

redatelju.

samo sam... tvoja...

mala...

glumica.