Iz serije priča na temu psiholoških obrambenih mehanizama. Part 2: Klist(ir) na žalu laži (DEFLEKSI
pozornica, oko koje su sinoć ljudi na nogama euforično urlali svoja `bravo` i pregrijavali svoje dlanove sve glasnijim i glasnijim udarcima, za mene je samo kroki, obični, nevažni isječak moje meta životne pozornice.
laž.
pičkin dim. zagušljivi, nevidljivi, pičkin dim koji ostane nakon kazališno hinjenog poroda u kojemu ništa ne izađe.
samo dim.
nevidljivi, pičkin dim.
kako ste samo tako lako popušili moju laž?
ili da napišem: našu laž?
zar baš nitko ne vidi koliko je ovo nevažno?
koliko je ova predstava samo replika života, samo wannabe...
hologramska sjena, zarobljena u crnu kutiju.
kutiju u kojoj se igra samo na jednoj plohi.
kutiju koja ima samo jednu stranu otvorenu kako biste vi, gledatelji, pasivni promatrači, mogli voajerski uživati u našoj muci glumatanja na toj jednoj jedinoj mogućoj, vodoravnoj plohi spaljenoj s previše svjetla kako bi se vi, gledatelji, mogli doći odmoriti od sebe i uživati u fokusiranoj pažnji na drugima.
na meni.
glumici.
glumici koja glumi.
koja glumi da glumi.
kojoj je kutijska gluma tek kratkotrajni, iluzorni odmor od vankutijske glume.
no vi to ne znate.
pojma vi nemate da je ona okomita, otvorena ploha kutije, kroz koju vi voajerski slinite nad mojom glumom, iako prozirna, zapravo najzatvorenija od svih ostalih ploha.
jer, svaku od preostalih 5 ploha kazališne kutije već bi i malo jači kalibar granate ispucan iz topa učenika koji nikada nije bio fan literature, probio i porušio kao kulu od karata bez većih problema. no nema granate koja može na bilo koji način oštetiti ovaj prozirni zid.
zid.
iluzorni i nespoznatljivi zid naše akutne nemogućnosti da se doživimo.
zid koji me čuva od mogućnosti da vam objasnim.
da vam jasnim vriskom glumački istreniranog glasa objasnim koliko vas lažem.
koliko je moja gluma samo gluma.
koliko je sve što kažem, pokažem, odglumim, laž.
laž, laž, laž.
ekstremno beznačajna.
i zato sve te vaše eksplozije pljeska, urlici i zvižduci oduševljenja, dok stojim ispred vas i
smijem se, zahvaljujem i stavljam ruku na srce, ništa ne znače.
predstava nije završila i nikada neće.
trash parodija samo se prelijeva kroz tu tzv. otvorenu plohu kutije i razlijeva se na plohe puno veće kutije u kojoj je statistička većina samouke, copy_paste, amaterske, glumačke izobrazbe.
apstrakcije, kenjaže, skrivena kancerogena plastičnost riječi, made in (o)china.
odavno je kazalište, kao i svatko od nas, tek robna razmjena.
potrošna roba u zagađenom moru peri-deri robe, u pokušaju da maksimalno zadrži pažnju publike svih tih svojih maksimalno dokučivih 5 minuta slave.
posebno ova, kazališna niša potrošne robe... zabava.
dođite i pasivno gutajte zvukove i slike koje vam nudimo mi, radnici na traci u ovoj beskrajnoj industriji zabave.
uzmite i jedite od ovoga svi jer ovo je moje tijelo koje će se za vas prodati.
uzmite me,
potrošite.
kritizirajte.
oduševite se mojom autentičnošću.
emocionalnom ranjivošću.
mojom predanošću ulozi.
pravite se da je ovo moje prekenjavanje stvarno imalo neko značenje.
jer predstava nikada ne prestaje.
utopljeni smo u egotripičnom moru nemoći da se doživimo, a da, tek tu i tamo to bljutavo i nezainteresirano more izlije poneko beznačajno, trulo tijelo po plaži laži nekog na karti nezabilježenog pustog otoka.
tamo,
„gdje ribe jedu avanturiste“ .
tamo gdje je sve ovdje napisano toliko jeftino i beskonačno puta izreciklirano kroz verbalna, reciklažna dvorišta raznoraznih, na sličnoj frekvenciji egotripičnih, da se okus izblijedjele, osnovne, originalne ideje (ako je ikada i postojala) više odavno ne može prepoznati.
ostaje samo pičkin dim kao hologram.
zagušljivi, nevidljivi, pičkin dim koji ostane nakon kazališno hinjenog poroda u kojemu ništa ne izađe.